Bez obzira na to pakira li se Milijanu Brkiću ili ne, što se njegove uloge u aferi SMS tiče, po svemu sudeći, to bi bilo to. Ima li ikoga tko misli da je Brkićev suborac, kum i prijatelj Blaž Curić sazdan od tako poroznog materijala koji bi ga natjerao da “propjeva” sve i ako ima o čemu “pjevati”. Bilo kakve iluzije odagnao je odvjetnik Krešimir Vilajtović kad je o njemu rekao: “Vrlo je stabilan, bio je u Domovinskom ratu, u specijalnoj policiji. To vam je poseban kov ljudi. Ništa ga ne može uplašiti ni fascinirati pa tako ni ovo”.
Zato je i Brkić, sve i da ima razloga za zebnju, mogao onako spokojno reći: “Neka institucije rade svoj posao.” Sve i da postoji razlog, Brkić sada ne može podnijeti ostavku jer bi to bilo priznanje krivnje. Stoga je bespredmetno očekivati je, osim ako ona ne bi bila znak da su u HDZ-u iskopane sjekire, a to bi dovelo do općeg rasula u državi. Sve i da je upleten u “provaljivanje” tajnih mjera, Brkiću ne prijeti opasnost od personalnih, već eventualno materijalnih dokaza, a da ih ima, vjerojatno bi već bilo zatraženo skidanje zastupničkog imuniteta za Brkića. To je očito nakon objave kako između Franje Varge kao izvođača radova na fiktivnim SMS-ovima za Zdravka Mamića i naručitelja postoji barem jedan posrednik, očito vezan zakonom šutnje. Što god da kaže kontroverzni Varga, za kojeg govore da je neuravnotežen, sklon preuveličavanju i prikazivanju stvari drugačijima nego što jesu, dvojbene je kredibilnosti bez podupirućih dokaza. I za političke, a kamoli kaznenopravne potrebe, on nije baš pouzdan svjedok. “Duboko grlo” u policiji, Državnom odvjetništvu ili sudstvu koje je proslijedilo spornu informaciju, kako se sumnja preko Curića do Varge, za pretpostaviti je da je poduzeo adekvatne mjere opreza i prije nego što se upustio u opasnu rabotu. Dakle, teško je očekivati da tu ima kruha za istražitelje. A što se tiče političke odgovornosti, može se pretpostaviti da će sve ostati na indicijama, što je, dakako, za medije i politikante dovoljno.
Mračne sjene
Što se tiče političkih, osobito unutarstranačkih dimenzija slučaja, sve i da ima motiva za eliminaciju zamjenika predsjednika HDZ-a, Andrej Plenković morao bi voditi računa kako će to izvesti. To je za njega iznimno osjetljiva i rizična operacija. Bilo kakva umiješanost u pokušaj obračuna s Brkićem udarcima ispod pojasa bilo bi posljednje što je Plenković učinio u hrvatskoj politici, a kamoli da (zlo)upotrijebi državni aparat. Stoga se Plenković očito čuva i od toga da njegova ili pogrešna riječ njegovih najbližih suradnika ne zavede javnost u pogrešnom smjeru. Stoga je vrh HDZ-a zasmetalo što je glavni tajnik HDZ-a Lovro Kuščević rekao riječ previše u prvim komentarima. Zbog toga je i potpredsjednik Vlade Tomislav Tolušić onako rezolutno dao otkaz svome vozaču pa je Ministarstvo poljoprivrede ostalo na pet (!) vozača.
Naravno da bi i ljevičari jedva dočekali da zadaju posljednji udarac Plenkoviću i HDZ-u pa je stoga tako raširena teza kako se državni sustav zlorabi za obračune u HDZ-u. To mu ne bi oprostili bez obzira na “plemenite” namjere u očima ljevice, kako bi se riješio Brkića. Premda svakomu kome je do pravde i tko iole domoljubno razmišlja, zloupotreba države protiv branitelja koji se za tu državu borio bila bi jedna od najvećih niskosti. O Plenkoviću se može svašta misliti, upoznali smo se i s njegovim manama, ali takav način razmišljanja i funkcioniranja, to nikad nije bio njegov svijet. Osim toga, je li mu Brkić baš toliki unutarstranački problem da bi na njega išao tako rizičnim sredstvom? Sve i da Brkić na bilo koji način stoji iza organizacije prosvjeda u Vukovaru. Čak i kad bi se taj skup oteo kontroli pa narušio stabilnost vladajuće većine, s obzirom na stanje u oporbi i da u centralnom političkom spektru osim HDZ-a nema nikog ozbiljnijeg, a tu se vode najveće bitke za birače, i takav razvoj događaja ne bi naštetio Plenkoviću koji bi ispao jedini relevantan zaštitnik općih vrijednosti. Uostalom, procesuiranje ratnih zločina ipak je ponajviše pravosudni i policijski problem svih dosadašnjih struktura pa prema tomu više i samog Milijana Brkića koji je na dužnosti zamjenika ravnatelja policije, pa i u SOA-i imao puno više šansi nešto učiniti od Plenkovića, pa je i odgovorniji na neučinjeno od njega. U tom je kontekstu Brkićeva dilema “ići ili ne ići” na prosvjed u Vukovar pomalo i licemjerna.
Nakon što se “Nostradamus”, kako je Brkić nazvao Lovru Kuščevića, u prvim komentarima malo zaletio i rekao riječ previše, i on se povukao te kao i čitav vrh HDZ-a jednoobrazno distancirao od slučaja i istrage. Kao i od Brkića, što je razumljivo jer se neobranjivo – eventualna kompromitacija pravosudnog sustava lažnim SMS-ovima u korist Zdravka Mamića – ne može braniti. Čak i da oponenti ne dolijevaju ulje na vatru, HDZ će još dugo pratiti mračne sjene iz ne tako davne prošlosti i još aktualnog sudskog procesa. To je teret kojeg se bez velikog truda, a koji HDZ ne pokazuje, teško riješiti.
Pogledajte video: Kronologija afere lažnih SMS-ova
Naravno, političkim protivnicima HDZ-a koji vide šansu u sljedećim izborima, odgovara za HDZ kompromitirajući razvoj situacije, pa ih je ponesene tim željama baš briga i ako je u pozadini svega isključivo objektivno kaznenopravno stanje.
Treća provala u ‘top secret’
Znakovito je što je Plenković javno rekao kako mu se čitav dan, kad su mediji naveliko sugerirali kako “SMS trag” vodi do njegova zamjenika, Brkić nije javljao. Taj detalj puno govori o odnosu dvojice čelnih ljudi HDZ-a. Čitav dan padaju sjekire, a Brkić se ne javlja!? Ni interesi hrvatskog naroda u BiH ne mogu biti izgovor, a ni naknadni jednosatni sastanak u četiri oka to ne može sakriti. Lako je argumentirati kako Plenkoviću nije lako s Brkićem, ali još lakše kako bi mu bez njega moglo biti puno gore. Njihova kohabitacija i čini HDZ tako velikim, a sporadična pripetavanja ipak ne prelaze okvire HDZ-a jer očito vode računa i o budućnosti stranke. Uostalom, koliko god je Brkićeva eventualna odgovornost u aferi SMS osobna i nestranačka, nema nikakve dvojbe da bi unatoč tomu takva afera drugog čovjeka HDZ-a srozala i rejting stranke.
Zbog svega toga, neuvjerljivi su argumenti o unutarstranačkim obračunima odnosno o hrvatskoj verziji afere “Watergate”. Te su teze više odraz političkih želja i medijskog napuhavanja. Na koncu, sve ove afere pokazuju kako unatoč svim pričama ipak i u DORH-u i sudstvu ima ljudi s integritetom i kičmom. Vrlo je opasno i iznimno štetno u “igre bez granica” bez argumenata petljati državni aparat, a osobito pravosudni sustav, ionako ozbiljno načet lošom percepcijom, incidentnim presudama, naklapanjima bez granica, teorijama zavjera i čime sve ne. Sve te priče iz “političkih kuhinja” kad-tad okrenut će se i protiv onih koji ih sada produciraju, ali čine štetu svima nama. Neargumentirano širenje nepovjerenja u državne institucije, i to u trenutku kad one rade svoj posao, vodi u kaos. Moramo se držati temeljnih principa jer ćemo potpuno izgubiti bilo kakvo sidrište. Zar su stvarno baš svi kupljeni od nekoga, zar stvarno baš svi pokreću politički naručene postupke, donose presude po narudžbi, zar se baš svako neslaganje mora izraziti kroz mitološke optužbe? I konačno, govore li oni koji to tvrde iz vlastitog iskustva?
U aferi SMS pitanje svih pitanja je tko je bio Mamićevo “duboko grlo”. I da, jednako je štetno što cure i detalji iz istrage protiv Franje Varge, i to selektivno po ukusu onoga tko ih daje, pa je u tomu velika odgovornost i na medijima da ne dopuste ničiju manipulaciju. Premda je velika stvar što su istražitelji obranili čast pravne države, ipak je poražavajuća spoznaja što u državnom sustavu na osjetljivoj poziciji, gdje bi trebao sjediti netko potpuno lojalan, imamo “krticu” spremnu prodati elementarni osjećaj za pravdu i opće dobro. Nekoga kome je Zdravko Mamić pod stomilijunskim sumnjama koje zaslužuju da budu sudski ispitane vrijedan rizika spuštanja u podzemni svijet. Bez obzira na motive. Dodatan razlog za zabrinutost je što se ne događa prvi put “provala” u “top secret” procese.
Afera SMS treći je veliki slučaj pokušaja utjecaja na pravosuđe, već smo imali aferu s HNS-ovim prijedlogom ustavnopravne ocjene Zakona o sportu kad su pukle tajne mjere praćenja dvoje sudaca Ustavnog suda, a što je tada od medijskog idola desnice prikazano kao pakleni plan “privatne policije” Zorana Milanovića u obračunu s pravnim poretkom. Dakako, ta novinarska “patka” još šeće po mnogim glavama, a na štetu vladavine prava. A sad ta ista Milanovićeva “privatna policija” temeljem nekih drugih medijskih priča služi Plenkoviću!? I u slučaju Branimira Glavaša, koji se sve vrijeme ponaša kao da ga se taj udar na pravnu državu ne tiče, ekipa oko Drage Tadića pokušala je “kupiti” izmjenu već donesene presude Vrhovnog suda. Svih petero je osuđeno, ukupno na dvije godine zatvora jer, osim Tadića, svi su uvjetno osuđeni. Premda se među njima našao i saborski zastupnik! Kakva onda strašna kazna tek očekuje vozača i propalog MUP-ova informatičara.
Premda su visoki pravosudni dužnosnici iz svih tih afera izašli čistih ruku, zabrinjavajuće je što su u svim tim po logici stvari “top secret” predmetima probijene tajne mjere, a dakako već i puka činjenica što nije mali broj onih koji očito drže kako se isplati pokušati utjecati čak i na sam vrh pravosudne vlasti u Hrvatskoj. Ako smo se u kratkom vremenu u razmaku od nekoliko godina suočili već s trećom velikom aferom, što se onda tek događa na nižim razinama. I afera SMS dokaz je da Hrvatska ima velikih problema s paralelnim sustavom koji opstruira pokušaje uvođenja reda. Na žalost, to je i dio našeg nasljeđa. Nekoć je taj paralelni sustav bio čak i način preživljavanja, dio svakodnevice sviju nas na ovaj ili onaj način na svim područjima života gdje god je državni sustav, zbog sporosti, nepravdi i kojekakvih birokratskih boleština, pokazivao slabosti. Kreiranje toga sustava uvuklo se i u naš obiteljski odgoj. Generacije su odgojene na motu: “Nikad ne znaš kad ti netko može zatrebati” i kad ćeš se morati upitati “imaš li tamo nekog svoga”.
Dakako, taj paralelni sustav nije samo rješavao slabosti sustava već je proizvodio i devijacije koje predstavljaju ulaz u sivu, pa i kriminalnu zonu. Zdravko Mamić izdanak je društva koje je funkcioniralo po takvim pravilima. On je sam sebi stvorio puno neprijatelja, ali malo tko ima toliko i takvih prijatelja kao što ih on ima, prijatelja koji su u stanju za njega i ginuti protiv sustava, pri čemu je manje važno čime su motivirani. Malo tko je bio u stanju plesti mrežu po kojoj funkcioniraju ti paralelni sustavi poput Mamića, a u nju se dao uloviti i sam vrh države. I kakvom paradoksu sad svjedočimo! Kakvu smo lekciju čuli od čelnika Živog zida koji je na borbi protiv pravila, sustava i države i sam ušao u taj sustav, i dalje mu prkoseći. Dakle, baš od njega dobili smo tako snažnu lekciju o lijepom ponašanju i poštivanju pravila, lekciju koju nitko drugi nije mogao izreći. “Ti i takvi prozivaju Živi zid za anarhiju. Što ste učinili od institucija, može vas biti sram, jasno je tko je uveo anarhiju i u kaznene procese i u policiju, na sudove. Toj praksi treba stati na kraj”, rekao je Ivan Vilibor Sinčić.
VIDEO: Pogledajte “okršaj” Plenkovića i Marasa u Saboru
Podrška Penavi, Podrška Modriću Podrška Lovrenu