Zapušteni zavod ponovno u akciji: Da mogu proizvoditi imali bi cjepivo unutar godine

U zaštitnoj opremi od glave do pete ulaze u sterilne prostorije, a zatim, u prosjeku deset tisuća puta dnevno, u epruvete utaču posebnu crvenu tekućinu kako bi se ona mogla odaslati u ambulante diljem Hrvatske.

Nije to bilo kakva tekućina jer upravo se uz pomoć nje, objašnjavaju nam u Imunološkom zavodu, detektiraju zaraženi novim koronavirusom. Riječ je o transportnoj podlozi koja omogućuje da se bris pacijenta, uzet na bilo kojem kraju države, sigurno dostavi na mjesto provođenja testiranja na COVID-19, a ono zbog čega je ta podloga posebno važna jest što upravo ona omogućuje da virus na brisu ostane aktivan kako bi se poslije mogla utvrditi njegova prisutnost.

Na koje točno sve lokacije odlaze transportne podloge iz Imunološkog, ravnatelj zavoda Vedran Čardžić nije nam točno znao reći jer, kako pojašnjava, samu distribuciju obavlja Hrvatski zavod za javno zdravstvo, koji je, uz Imunološki, jedina lokacija kod nas na kojoj se podloge proizvode.

Krvna plazma je prioritet

Mogao bi Zavod i puno više, ističe ravnatelj Čardžić, “da nije bilo okolnosti tijekom proteklog niza godina” jer uključio bi se Imunološki i u razvoj odgovarajućeg cjepiva, koje bi za godinu do godinu i pol sigurno imali. Ovako, kažu u Zavodu, pomoći će koliko mogu, dok “zaposlenici u okvirima postojećih mogućnosti daju svoj doprinos u planiranju i pripremi potrebnih radnji na revitalizaciji proizvodnje”. A kako uopće ta, već odavno najavljena revitalizacija, napreduje?

– Dovršeni su planovi rekonstrukcije prostora za pripremu proizvodnje, samu proizvodnju i kontrolu virusnih cjepiva – govori nam Vedran Čardžić pa dodaje kako su planovi, tijekom tri održana stručna savjetodavna sastanka, pri Agenciji za lijekove i medicinske proizvode, nakon čega je Agencija dala i “šturo završno mišljenje o izvodljivosti rekonstrukcije”. Od nje vrlo vjerojatno ništa jer najbolja bi opcija bila izgradnja novih pogona. Zgrade u Rockefellerovoj 2-10 u kojima Zavod djeluje, pojašnjava ravnatelj Čardžić, stradale su pa se sad, prije svega, mora ispitati tehnička izvodljivost u njima, što će na red doći nakon detaljne statičke provjere. Spominje Čardžić i potrebu za premještanjem dijela radnika u dostupne prostore koji su zamišljeni kao proizvodni, a i nejasan opseg mogućnosti dovođenja zgrada u stanje zamišljeno samim prijedlogom rekonstrukcije.

– Kao nužnost nameće se izgradnja novih pogona modularnog tipa – što bi bilo rješenje govori ravnatelj Zavoda, pogotovo ako statička procjena postojećih zgrada bude nepovoljna. Do te izgradnje nove tvornice, ističe, razvoj i održavanje svih poslovno-proizvodnih procesa obavljat će se i dalje na trenutačnoj lokaciji, “uz korištenje i uporabu procesa koje je moguće provoditi”, kao što je suradnja s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo na izradi transportnih podloga. Ravnatelja Čardžića podsjećamo i na 17 točaka, koje je spominjao u siječnju, a koje se moraju ispuniti kako bi se Zavod ponovno postavio “na noge”. Kaže nam da im je ostalo sedam stepenica, a stali su na tome da bi postupkom javne nabave uskoro trebali tražiti prijedlog dokumentacije za rekonstrukciju prostora za proizvodnju, pripremu i kontrolu kvalitete virusnih cjepiva. Jer što žele da ta dokumentacija podrazumijeva, znaju.

– To nam je deseta, od predviđenih 17 točaka, s tim da je posljednja dozvola za proizvodnju – kaže nam ravnatelj Imunološkog pa još jednom ističe posljedice potresa jer upravo će potencijalna rekonstrukcija prostora ovisiti o tome mogu li se, zbog narušene statike, oni uopće pretvarati u proizvodne pogone za tamošnjih 157 zaposlenika, koji se trenutačno uglavnom bave krvnom plazmom. Upravo u Imunološki stiže ona prikupljena od transfuzijskih centara, a Zavod ih, do isporuke na frakcionaciju, skladišti u vlastitim ledenicama ili onima u najmu.

– Riječ je o količini od otprilike 27.000 litara godišnje – otkriva Vedran Čardžić, pa dodaje kako zaposlenici Zavoda, osim što su zaduženi za prikupljanje i skladištenje plazme svih transfuzijskih centara u Hrvatskoj te njezinu otpremu vanjskom frakcionatoru, rade i na razvoju proizvodnog postupka za antitoksin protiv ugriza zmija, obavljaju djelatnost čuvanja matičnih sojeva virusa, znanstvenu i nastavnu djelatnost te ostale aktivnosti u vezi registracije proizvoda, ali i osiguranja kontrole kvalitete. A kako Imunološki stoji, što se stručnjaka tiče?

– Tijekom duge povijesti Zavoda u njemu su radili mnogi svjetski poznati i priznati stručnjaci, uključujući tri akademika, profesore, docente, doktore i magistre znanosti. Dio njih sudjelovao je u proizvodnji, a dio se bavio znanstvenoistraživačkim radom i nastavnom djelatnošću. Zaposlenici Imunološkog bili su i jesu profesori na fakultetima, ravnatelji i/ili zaposlenici bolnica, instituta te voditelji i zaposlenici renomiranih farmaceutskih tvrtki – o povijesti struke govori Čardžić pa dodaje kako je danas situacija nešto teža. Ipak, ističe, “Zavod i u ovim uvjetima nastoji zaposliti mlad i stručan kadar”. Bez njega nema napretka, govori ravnatelj Zavoda, u kojem napretka nema ni bez države. Ulaže ona, kaže prvi čovjek Imunološkog, “napore” u smjeru revitalizacije Zavoda, pa ga pitamo je li išta, upravo od države, ušlo u Rockefellerovu u novčanom smislu jer još je bivši ministar Milan Kujundžić govorio o 60 potrebnih milijuna eura kako bi se pokrenula ponovna puna proizvodnja u Zavodu.

– U Zavod je uloženo, kroz zadržana proračunska sredstva od frakcionirane plazme, sukladno Nacionalnom planu – kratak je oko novca Čardžić, a nas zanima i što je s partnerstvom države i Grada Zagreba najavljenog 2017., također u najavi sklopljenog za oživljavanje Imunološkog.

– Sve aktivnosti na revitalizaciji Zavoda provode se kroz Ustanovu uz suglasnost osnivača, Ministarstva zdravstva, jer je ovoga trenutka, s obzirom na to da Društvo nema uposlenih, jedino tako i moguće. Vlada ispunjava sve pretpostavke za funkcioniranje Ustanove, a time i stvaranje uvjeta za revitalizaciju poslovanja. Zavod nema spoznaja o dinamici realizacije partnerstva Grada Zagreba s Vladom Republike Hrvatske – govori ravnatelj Imunološkog, podsjećajući na kako je još 2015. pravno uređena struktura Imunološkog zavoda. On je tada podijeljen na dva pravna subjekta; javnu ustanovu, pod kojom su zaposleni, i samu djelatnost, te dioničko društvo, koje raspolaže imovinom. Odnosno, laičkim rječnikom, od tada zaposlenici Zavoda ne rade u prostorijama Zavoda.

Sustavno je uništavan

Nije tada, naravno, počeo kraj Imunološkog, već otprilike dvadeset godina prije, u pretvorbama i privatizacijama devedesetih. Zbog neulaganja u proizvodnju, Imunološki 1997. prestaje biti ustanova koja surađuje sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, istom onom koja je kvalitetu cjepiva Zavoda svrstala u sam svjetski vrh.

– Zahvaljujući sustavnom cijepljenju djece cjepivima Imunološkog zavoda, u Republici Hrvatskoj su morbili i rubela praktički eliminirani, a pobol od parotitisa smanjio se za 99 posto. Cjepivo protiv morbila, priređeno sa sojem Edmonston-Zagreb, izradili su i usavršili stručnjaci Imunološkog zavoda. Stotine milijuna doza primijenjene su u djece u tridesetak zemalja svijeta bez prijavljenih štetnih učinaka ili mortaliteta – piše još uvijek tako na internetskim stranicama Zavoda, koji je s radom počeo 1893. kao “Kraljevski zemaljski zavod za proizvadjanje animalnog cjepiva proti boginjam”.

Osim s jednim od najboljih sojeva za cjepivo protiv ospica, Imunološki se može pohvaliti i borbom protiv velikih boginja, posljednjom epidemijom u Hrvatskoj, koja je vladala sedamdesetih, a u čije su vrijeme proizvodili i do 700.000 doza cjepiva u dva dana, kao i gamaglobulin. Je li djelatnicima žao što i kod koronavirusa ne mogu biti “na prvoj crti”?

– Imunološki zavod, kao i svaka druga tvrtka, svoj opstanak na tržištu morao bi i mora osigurati stalnim ulaganjem u istraživanje i razvoj i poboljšanjem kvalitete proizvoda. Da nije bilo svih okolnosti, Zavod se i sad mogao uključiti u razvoj odgovarajućeg cjepiva – kaže ravnatelj Čardžić, a mi podsjećamo na početak 2000-ih i tadašnje upravljanje Zavodom koje ga je dovelo pred stečaj. Gubitak dozvole za proizvodnju i njezino gašenje, stečajni postupak, otkazi za dvjesto zaposlenih, prosvjedi na Markovu trgu, pokušaj privatizacije, pokušaj države da spasi Zavod obilježili su Imunološki prethodnih godina, a nas je zanimalo postoji li u Imunološkom možda i dalje svojevrsni strah od gašenja.

– Ne postoji. Postoji spremnost radnika Imunološkog zavoda da ulože maksimalni trud na revitalizaciji Zavoda, a vidljivo je da i država ulaže napore u tom smjeru. Razloge današnjeg stanja treba tražiti u ne tako davnim prošlim vremenima, a ne u današnjim zaposlenicima – rekao je ravnatelj Vedran Čardžić.