Zar je Mamić važniji od Dinama i nogometa?

Nema demokracije u Dinamu. Tako je, barem zasad, odlučio izvršni dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić koji je gospodar Maksimira praktično još od smrti Franje Tuđmana. Ali to nikako ne znači da će najuspješniji nogometni menadžer na zapadnom Balkanu, kako mu tepaju njegovi još uvijek brojni medijski epigoni, sretno vladati u svome kraljevstvu do kraja života.

Inicijativa “Za naš Dinamo”, iza koje stoje bivši igrači Dinama i reprezentacije Hrvatske Igor Bišćan, Dario Šimić, Silvio Marić i Tomislav Šokota, uporno traži demokratske izbore po sustavu jedan čovjek – jedan glas. U vrlo kratku vremenu stekli su potporu navijača, ali i opće simpatije građana. Zagrepčani su prepoznali akciju koja ne donosi samo nove standarde u nogomet nego je to nešto u što bi se trebale ugledati i političke stranke. Četiri Dinamova mušketira već su podržali Robert Prosinečki, Cro Cop i Željko Mavrović, a to sigurno nisu jedini sportaši koji mogu prepoznati znakove pokraj puta. Može se očekivati da će se uskoro u kampanju uključiti i legendarni Zvonimir Boban. Zašto treba podržati inicijativu “Za naš Dinamo”? Prije svega jer riječ o demokratskoj borbi za jedan od simbola Zagreba koji financiraju građani. Bez potpore Zagreba Dinamo nikada ne bi postao neprijeporni vladar hrvatskog nogometa. Svaki klub želi što više navijača i članova, a onda je minimum demokratske i građanske kulture da se tim istim simpatizerima dopusti glasovanje kada se biraju čelnici kluba.

Vrhunski nogomet ima smisla samo onda kada ima publiku koja ga prati i slijedi vrijednosti koje klub promovira. Slavni nobelovac Albert Camus bio je odličan vratar, ali za njega je nogomet značio nešto više od napucavanja lopte. Kada je već postao slavan pisac, Camus je izjavio da nogometu duguje sve što zna o moralu i dužnostima. U momčadi je naučio što znači osjećaj timskog duha, bratstva i zajedništva.

Današnji Dinamo promovira duh sebičnosti, arogancije i želje za što većim profitom. Protiv toga ne bih imao ništa da je Dinamo u privatnom vlasništvu te da njegov vlasnik snosi sve rizike tržišta. U ovoj neobičnoj simbiozi između Mamića i Zagreba, građani služe kada treba financirati klub, a kada treba raspodijeliti “plijen” od prodaje igrača, onda se zajednica lukavo zaobilazi. Mamić sada napada legende kluba i proglašava ih plaćenicima SDP-a. Ni ovdje nije dosljedan jer mu svojedobno nije smetala, po tim istim njegovim mjerilima, ljevičarska politika Stipe Mesića koji je uz to pričao neukusne viceve o Franji Tuđmanu u kojeg se Mamić po potrebi zaklinje. Vjerojatno zato što Stipe Mesić nikada nije rekao ništa što bi se moglo smatrati čak i drugarskom kritikom nedodirljivog Mamića. Željko Jovanović je katastrofalno loš ministar, ali to ne znači da su sve njegove ideje neupotrebljive. Jedna od njegovih rijetko dobrih ideja namjera je da isuši nogometnu močvaru. O inicijativi Dinamovih legendi trebao bi se izjasniti i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Treba konačno reći je li za Mamića ili “Za naš Dinamo”.

Ako prihvatimo izlizanu krilaticu da je loptanje više od puke igre ili da je čak metafora života, kao što je to tvrdio francuski filozof Jean Paul Sartre, onda je nedopustivo da u nogometu o svemu odlučuje jedan čovjek. Kada bi se takvo što događalo u politici, bila bi riječ o diktaturi. A u današnje vrijeme nitko ne želi živjeti u takvom sustavu. Pa zašto bi onda Zdravko Mamić bio iznad Dinama, nogometa i života?

>> Igor Bišćan: Glasao bih i za Mamića! Kad bi mu suparnik bio loš

>> Zoran Mamić za Max!: Protiv Šimića i ortaka treba podnijeti kaznene prijave