Kockica – priča o tri smrti
Kad je 1961. godine Ivan Vitić pobijedio na natječaju za izgradnju ove kuće, Zagreb je još bio neurbaniziran i sužen grad, Sava je još uvijek bila divlja rijeka koja se njegovih gornjogradskih i donjogradskih trgova nije suviše ticala. Bila je daleko, izvan svih pogleda i očekivanja. Upravo su takva mjesta, nebrojeno se puta to pokazalo, inspirativna za velike arhitekte. A Vitić to u svojoj poetičnoj snazi i modernističkoj, ali humanoj hrabrosti zasigurno jest.
Dok je tada telefonirao Raulu Goldoniju, da ovaj potom pozove Edu Murtića, Dušana Džamonju, Stevana Luketića i Jagodu Buić, nije mogao znati da će povijest toj lijepoj, likovno bogatoj kući namijeniti i neke uloge koje rastužuju, obeshrabruju i dokidaju pravo na optimizam. Ivan Vitić bio je čovjek svjetla, nije mislio da će u njegovoj Kockici umirati najprije vječnost, pa smisao, na kraju, vrijeme. Vječnost je umrla sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su perivoji ruža, borova, jela i breza, opremljenih tom mitskom brojkom 88 počeli oko sebe skupljati smeće i pse lutalice. Tad je u Kockici, višekratno umrla vječnost, premda je to bila donekle službena tajna, miris te smrti dopirao je čak do naplatnih kućica autoputa prema Karlovcu. Druga smrt u Kockici događala se već ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, ona traje do danas, neka su ministarstva useljena u tu kuću, gomilaju gubitke i gubitnike, tako to valjda s polaganim smrtima uvijek ide.
Treća smrt dogodila se upravo ovih dana kad su premijer Milanović i njegov ministar Tortica Grčić sazvali šefove državnih tvrtki da im kažu da moraju zarađivati novac, a ne ga rasipati. Vrijeme je tu umrlo u tihim mukama, nikome naime nije jasno zašto se takav sastanak nije dogodio u prvom tjednu preuzimanja vlasti, nego eto sad, nakon više od dvije godine. Nedavno je Tortica izjavio da su oni nakon HDZ-a ušli u stan bez namještaja, divne li metafore i divne li gluposti, pa zar su Grčić i pomoćnici doista mislili da će im Šuker i Sanader nešto ostaviti? Jesu li oni barem tu dvojicu ikad vidjeli i čuli? Barem na televiziji? U polutami te velike dvorane premijer govori donekle pristojno, Tortica malo prijeti, direktori umiru od dosade, ali susprežu zijevanje. Vječnosti nema, smisla nema, vremena nema. Samo lijepa kuća stoji.
Poruka političarima
Pokupite se s Gornjeg grada kako bi turisti mogli uživati
Gdje god se sretnu tri menadžera, ti utegnuti dečki u špic cipelama pričaju samo o privlačenju investitora, njihovi su im šefovi rekli da tako rade, da privlače kapital. Nisam siguran koga ti ljudi mogu privući, u te zone ne želim ulaziti, ali možda bih iz ove svoje neprivlačne pozicije mogao dati savjet, mišljenje, premda misliti nije popularno, a sačuvaj bože da je seksi. Nije. Seksi je objavljivati svoje postove na fejsbuku, ali samo ako si ministar pa si time olakšaš posao.
To zvuči i privatno i poslovno istovremeno, točnije ne zvuči nikako, a to je dobro. Hrvati vole nikako. Kad ih se pita kako žive oni kažu nikako. Dakle nikako je u samoj biti tog nečeg što se zove život. No, evo i savjeta za one ljepotane s početka: predložite Vladi, Saboru i ekipi s Gornjeg grada da odu negdje, da taj biserčić ostave stanarima i šetačima, klubovima, restoranima i svemu što čini život. Zagreb propušta šansu da bude novootkrivena metropola Europe, pa tko bi se gore penjao kad zna što se tamo događa? Koji turist je toliko sumoran da ga zanimaju Vlada, Sabor i pripadajuća skupa dosada?
Izložba u riječkom MMSU–u
Hrvati, Srbi, Bosanci, Albanci... o traumi kolektivnog sjećanja
Eto opet Noći muzeja, ali ovaj put o njoj samo sporedno. U riječkom se MMSU-u u toj noći otvara zanimljiva i intrigantna izložba fotografija, video radova i instalacija pod naslovom Zabilježena sjećanja. Hrvatski Goethe institut je u suradnji s Muzejem fotografije u Braunschweigu pozvao fotografe s juga i istoka Europe, tako da na jednoj izložbi imamo autore iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Makedonije, ali i Moldavije, Rumunjske, Grčke, Bugarske, Cipra i Albanije.
Oni, na ovoj putujućoj izložbi (prije Rijeke bila je u Sarajevu, a poslije kreće po navedenim zemljama) pokušavaju odgovoriti na problemsko pitanje kolektivnog sjećanja, ali i istražuju granice sjećanja samog te njegova značenja u suvremenostima svojih zemalja. Nakon što sam se bavio smrtima u Kockici, smrtima na Gornjem gradu, gotovo sam živnuo nakon informacije o ovoj izložbi; što možemo znati o sebi ako ne bilježimo svoja sjećanja, gdje bismo krenuli sutra ujutro kad se probudimo, ako ne bismo imali makar i traumu svoga sjećanja?
Uzaludna razvlačenje, više nitko ne vjeruje da je Sanader kriv za katastrofu u kojoj se našla Hrvatska. Možda je bila štetnija Kosorica koja je za dva sata uz kamin otpisala štednju u Ljubljanskoj banci, zaljev sa plinovodom i ribama, pršute i prošek, brodogradilišta itd.