'Zaštita osobnih podataka u svijetu bez privatnosti?! To je licemjerno'

Je li danas privatnost samo iluzija, poput duha koji je izletio iz boce i više ga nitko ne može vratiti bez obzira na opću europsku Uredbu o zaštiti osobnih podataka (GDPR) koja je stupila na snagu prošli tjedan?

O kakvoj zaštiti osobnih podataka možemo govoriti kad je tehnološki razvoj učinio svoje, kad s tolikim brojem osobnih i elektronički pohranjenih podataka barata golem broj ljudi od vrtića, škola, tvrtki, banaka, da i ne govorimo o svjetskim kompanijama poput Googlea i Facebooka? Tko nam jamči da su svi u lancu toliko profesionalni i etični da neće osobne podatke, ako ne obrađivati, onda prenositi usmenom predajom, u neformalnim druženjima i razgovorima? Nije li licemjerno s jedne strane štititi osobne podatke, a s druge strane ih zahtijevati od građana i gdje treba i ne treba, u raznim ustanovama i institucijama jer je notorno da, što su većem broju ljudi dostupni naši osobni podaci, manja je mogućnost zaštite bez obzira na propise.

Građanima ostaje tek utjeha ako doznaju da im je netko odao primjerice strogo povjerljiv podatak o zdravlju da ga mogu kazneno prijaviti i u tome naći satisfakciju da prekršiteljima prijeti zatvorska kazna. Ali mlijeko je već proliveno. S druge strane poplavi osobnih podataka na internetu i u javnosti doprinose i mnogi građani koji širom otvaraju vrata vlastitih spavaćih soba, objavljuju javno fotografije vlastite djece u svim mogućim pozama i raspoloženjima kao da su djeca stvari i njihovo vlasništvo, javno se hvale njihovim izgledom, (ne)uspjesima, pogreškama, nesvjesni moguće štete za djecu. Licemjerno je što je i društvo poticalo besramno zavirivanje u tuđe živote radi profita i drugih razloga pravdajući to liberalizmom i sad smo se, kad su stvari izmakle kontroli, sjetili da nam treba zaštita. Čak i ljudi koji ne prostituiraju svoju privatnost danas moraju biti svjesni da je sigurno da su im jedino zaštićene njihove misli, osjećaji, doživljaji, uz uvjet da ih odaju samo uskom, odanom krugu ljudi poput prijatelja, partnera. Svaki drugi osobni podatak koji su dali, ako je elektronički pohranjen, više nije kao nekoć dostupan u najboljem slučaju samo jednom znancu ili strancu u našem životu.

Idealizam i gruba stvarnost

– Ja mislim da danas i nema privatnosti. Privatnost je kategorija koja je iščezla iz ljudskih odnosa i samopercepcije. Predvorje tog iščeznuća jest u komercijalizaciji odnosa, potrebi da se čovjek pod svaku cijenu istakne taman i lošim stvarima i da ga se poznaje i vidi. To je ona varijanta realityja i ostalih loših beznačajnih formata. Korak unatrag je to što se izgubio rad i osjećaj da se čovjek brine za sebe i svoje okružje, da pomno osluškuje svoje postupke i testira različite modele postupanja. Ako zatvorimo krug onda je privatnost nužna stvar postupanja s vlastitim životom, bavljenje njime, a gdje toga nema logično je da se sve daje na glas – govori filozof Tomislav Krznar, izvanredni profesor na zagrebačkom Učiteljskom fakultetu.

Na pitanje koliko je moguće uz današnji stupanj tehnologije sačuvati privatnost uzvraća:

– Nemoguće je, većina ljudi ima elektroničko bankarstvo, tamo postoji svaka zabilježba koliko ste novca potrošili na kulturu, koliko na gorivo, koliko na hranu, koliko na putovanja. Praktički život vam je serviran na pladnju, a još jezovitije je čudovište zvano Google... Osim što nam daje informacije, pamti informacije o našim traženjima informacija, pa se može vidjeti što ste pretraživali u posljednjih nekoliko godina, a prema tim podacima koje pretražujete dobivate i na vlastiti mail informacije i usluge o različitim stvarima i dobivate sliku o čovjeku. Netko ima našu sliku i ovako i onako. Kad su prije nekoliko godina profesora Kevina Warwicka, koji si je dao ugraditi čip, pitali nije li to korak prema još većoj kontroli čovjeka, on je uzvratio: “Pa što se čudite, ionako nas već kontroliraju preko mobitela, bankovnih kartica, računa na internetskim servisima...” – govori Krznar.

Profesorica psihologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Gordana Kuterovac Jagodić smatra da ipak privatni podaci velike većine građana, koji žive uobičajenim građanskim životom, nisu ugroženi, uz ogradu, ako nema zlouporaba.

– Meni se čini da je Uredba o zaštiti osobnih podataka prekasno uvedena, ne znam kako zaštititi podatke koji su već u optjecaju. Danas svaki ekran s podacima možete uslikati drugim ekranom. Puno je teže izbrisati podatak nego ga staviti, socijalne mreže ni sada kad tražite da se reguliraju podaci koje želite i one koje ne dopuštate ne daju tu mogućnost, pa ljudima ostaje izbor da koriste tu društvenu mrežu ili je napuste. Mislim da je ta uredba napravljena u idealističkoj mjeri, ali pitanje je implementacije – govori Kuterovac Jagodić.

Zaštita privatnosti osobnih podataka trebala bi podrazumijevati visoku etičnost osoba kojima su dostupni. Ali tko jamči da, primjerice, podatke da je dijete začeto potpomognutom oplodnjom ili posvojeno, da ima određenih zdravstvenih problema, a koji više nisu samo u jednom liječničkom kartonu kao nekoć, nego su dostupni od vrtića do škola i tako redom, neće ljudi koji barataju njima širiti dalje usmeno, a da dijete ili njegovi roditelji to neće ni doznati pa ih neće moći ni tužiti? Zdravstveni podaci su bili mnogo bolje zaštićeni dok su bili samo u papirnatom kartonu i za njih je znao tek obiteljski liječnik i, po potrebi specijalisti, a danas je u kompjutoru njihova zaštita dvostruko slabija.

– Mi još nemamo elementarnu kulturu zaštite nečije privatnosti, trebalo bi jako puno raditi na profesionalnoj etici u raznim strukama, od učiteljske, nastavničke, zdravstvene jer često se dogodi da vam u zdravstvenim ustanovama netko viče vašu dijagnozu ili vas pita što trebate na nekom šalteru iza kojeg stoji 10 ljudi! I nama psiholozima je problem ako imate ravnatelja koji želi pristupiti nečijim osobnim podacima kojima ne bi smio, nego samo profesionalac. Kad dižete lijek na moru, apotekar sve o vama vidi, koje lijekove uzimate, a nikad vas prije nije vidio. Teško je vratiti duha u bocu i sad smo došli do toga da se vidi koje su opasnosti nakon što su već dugo privatni podaci u optjecaju – govori Kuterovac Jagodić.

Dosad je, dodaje, prikupljeno dosta osobnih podataka koji su možda pospremljeni, a za što, mi ne znamo, i koji se prodaju vani gdje su podaci postali roba.

No, zašto mnogi ljudi sami svoju privatnost serviraju nepoznatim ljudima, otvaraju vrata spavaćih soba, ogoljuju pred svima svoje ljubavnike, muževe, djecu? A kad u nekom trenutku shvate da je sve otišlo predaleko, traže zaštitu privatnosti.

– Sada su ljudi u dvostrukom i privlačenju i odbijanju jer je kultura takva da se moramo pokazati u nečemu u čemu smo dobri, da smo bili na putovanjima, da su nam djeca postigla ovo ili ono, za što postoji izraz “šerenting”. Roditelji ugrožavaju svoju djecu jer pišu o njima na društvenim mrežama stvari koje im u budućnosti mogu škoditi. Neki, kad dijele svoje podatke preko socijalnih mreža, traže socijalnu podršku, a onda se drugi bave njima – govori Kuterovac Jagodić.

Nema više privatnosti ni u pismima pa navodi primjer kolegice koja je nakon smrti svojih roditelja pronašla pismo žene koja je nekad bila djevojka njezina oca i stavila ga na web. To je pismo tako izašlo u javnost nakon 50 godina. Možda nije uopće razmišljala da ni ta žena ni njezin otac ne bi htjeli da to pismo postane javno.

Korijeni u užasnoj pojavi

Nedostaje li nama elementarne kulture i svijesti o tome da se pitanja koja zadiru ljudima duboko u privatnost ne postavljaju osim ako nismo s njima jako bliski?

– Sjećam se da su u Francuskoj davno postojala četiri nekorektna pitanja: koliko zarađuješ, jesi li religiozan, s kim spavaš i za koga glasaš. Smatraju se osobnim stvarima pojedinca i vidite i sami da Francuzi maksimalno štite svoje predsjednike, koji počesto zalutaju – govori politički psiholog, profesor emeritus Ivan Šiber.

Profesor Šiber se slaže da je danas teško s obzirom na razvoj tehnologije zaštititi privatnost potpuno i stoga bi, kaže, više trebalo težiti stvaranju političke kulture i da je nemoralno koristiti podatke o nečijoj spolnoj orijentaciji, nacionalnosti, zdravlju, osim ako nije riječ, primjerice, o predsjedniku države za kojeg onda ne vrijedi u tom smislu zaštita zdravstvenih podataka ako ima gumb za nuklearni napad.

Na to što je danas malo toga ostalo zaštićeno o čovjeku, filozof Krznar uzvraća:

– To ima korijen u puno užasnijoj pojavi u našem vremenu, a to je razaranje zajedništva. Tamo gdje ljudi dijele zajedničko uvjerenje, postupke, razina atomizacije puno je niža nego u ovim našim sustavima. No, to ne znači da ne trebamo raditi na mehanizmima koji bi doista štitili privatnost ljudi i zakonitost različitih postupaka u javnoj sferi – kaže. Krznar smatra da su najosjetljiviji zdravstveni podaci, potom oni o imovinskom stanju i spolnoj orijentaciji. Zdravstveni podaci su osjetljivi i zato što su usko vezani za radno pravo i osiguranje jer, kako kaže, svi znamo da nitko neće zaposliti bolesna čovjeka.

Podaci su postali roba

– Ne treba s neodobravanjem gledati na postupke koji bi zaštitili pojedinca, mene više muči direktivna metodologija postupanja s Uredbom o zaštiti osobnih podataka. Mi smo dobili direktivu i provodimo je i nitko ne pita zašto je to tako, ima li to negativnih elemenata i kojih? U povijesti ljudskog mišljenja jedan od misaonih zakona jest načelo dostatnog razloga, da za sve što želite napraviti morate dati svima jasan razumljiv razlog, a zato što Bruxelles kaže nešto nije neka utjeha. A drugo je načelo proturječja. I nakon 25. svibnja dobio sam mailove koje nisam trebao. Mi živimo u komercijaliziranom svijetu, uredba je jedan od dokumenta kojima se dugoročno priprema put u neku komercijalizaciju odnosa i neko novo upravljanje uslugama, robama, tržištima. Više me muči metodologija, tiha okupacija, uredba po uredba, zakon po zakon, a na kraju ne ostane ništa gdje možete biti sigurni da to već netko ne zna da možete biti sigurni. Malo mi smeta da uredba ima snagu jaču od hrvatske legislative i, po mojim laičkim tumačenjima dokumenata, napisana je dosta drugačije nego što su to hrvatski zakoni i došla je u orbitu s dosta velikim prijetnjama zbog nepoštovanja njezina slova i značenja. Sve to malo ostavlja trag nejasnog kad se na neke stvari daje jak naglasak, a 100 drugih stvari ostaje nepropitano i nereflektirano – govori Krznarić te dodaje da, što se tiče privatnosti i te uredbe, ne zna kako će to funkcionirati. Sociolog Dragan Bagić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta drži da je stvorena neka vrsta panike zbog uredbe.

– Tehnologija danas dopušta mogućnost prikupljanja i obrade podataka više nego ikad prije i to je posve nova situacija. Možete povezivati razne izvore i iz kombinacije tih podataka dobiti puno više informacija o pojedinoj osobi i njezinu ponašanju, a tu postoje ozbiljni rizici za privatnost. To da možete sve to povezivati i to da kola puno informacija o svakom od nas, posljedica je tehnoloških mogućnosti, a s druge strane promjene ponašanja. Ljudi sami čine dostupnima podatke o sebi, a smisao uredbe jest da se definiraju stroža pravila o obradi i korištenju tih podataka te povezivanju, da se postave jake granice. Podaci su danas, više nego ikad prije, postali roba. Velike kompanije kao Google, Facebook i druge zarađuju na obradi i prodaji osobnih podataka, pri čemu ljudi sudjeluju u proizvodnji tih podataka, možda ne s tom namjerom da netko zarađuje na njima i obrađuje ih – govori Bagić.

Profesorica psihologije Kuterovac Jagodić slaže se da je danas teško dokučiti dokle će sezati tehničke mogućnosti zaštite ili zloporabe privatnih podataka. Dosad ih je, s obzirom na tehnološke mogućnosti, prikupljeno dosta, već su u optjecaju ili pospremljeni, a ne znamo za što se koriste. Kad je riječ o zaštiti osobnih podataka, u prednosti su introvertirani ljudi koji ne vole dijeliti privatne podatke, za razliku od ekstrovertiranih, koji ih dijele i preko društvenih mreža tražeći socijalnu podršku, a onda se, kaže, drugi bave njima.

– Mi ne možemo dokučiti kamo sve informacije idu, gdje završavaju, to nitko ne može pratiti, ali kad bi mislio o svemu tome, ne bi se usudio izaći iz kuće – zaključuje Kuterovac Jagodić. Smatra da ipak nije sve privatno postalo javno jer, kako kaže, “možda vam se čini da o nekom znate neke stvari jer mnogi će se naslikati gdje su bili i reći što su radili i prikazati javno lijepu stranu koju imamo, ali neće govoriti o svojim osjećajima i problemima”. Dakle, nije sve golotinja.