Zašto 1968. nema svoje pokajnike i otpadnike?

Poznato je da se ljevica nerado sjeća vlastite loše prošlosti, da je sklona njezinu poricanju. Njezin odnos prema stvarnosti sličan je, recimo, odnosu Plenkovićeve Vlade prema ekonomskoj stvarnosti Hrvatske – ako i postoji nekakav problem, to je zbog percepcije; to je trun u oku promatrača, perspektivistički privid. Neki kažu da je tomu tako zato što u političkoj gramatici ljevice postoji samo futur. Zato će ljevičari neumorno prekapati po tuđoj prošlosti, ne bi li odatle istjerali kakvog zaboravljenog demona, ali jako rijetko ili nikako po vlastitoj.

Kada govore o vlastitoj prošlosti, to je uvijek apoteoza vlastite nevinosti. To je naročito primjetno kod pripadnika tzv. Nove ljevice, koja ovih dana obilježava pedesetu obljetnicu vlastita bezgrešnog začeća. Nova ljevica je pokret bez disidenata. Ako pogledate napise šezdesetosmaša o njihovoj “revoluciji”, pronaći ćete samo neumjerenu samohvalu i pretjerivanja o vlastitu značaju. Šezdeset osma nema svoje pokajnike i otpadnike, kao što je 1917. imala svoga Koestlera, Orwella ili Ciligu. Od snažnih isparenja ruske votke poneki se, kako znamo, i otrijeznio. S opojnim drogama 1968. to ide znatno teže.

Razlog toj dugotrajnoj ovisnosti i lišenosti sposobnosti za samorefleksiju kod šezdesetosmaša možemo potražiti u nezrelim godinama njezinih aktera. Stari su komunisti svoje revolucije izvodili ili uz njih pristajali u ozbiljnim godinama. Stoga su i njihovi zločini bili ozbiljni i izvedeni na širokoj skali. Ali je i za pretpostaviti da su, bar kod nekih od njih, ostale očuvane “buržujske” osobine, poput savjesti, morala i osjećaja odgovornosti. Šezdesete su posve adolescentske. Njihov je revolt plitak, njihova savjest rudimentarna, njihove metode kaotične i nagle. To je i razlog zbog kojeg sjećanja aktera na šezdeset osmu u sebi nemaju ništa od tragedije, već prije sliče na melodramu i farsu.

Šezdesetosmaši nisu voljeli Staljina, ali su obožavali Maa, Castra, Kim Il-sunga i Tita. Staljinovim je žrtvama sjećanje i pokajanje bar posmrtno priskrbilo nekakvo dostojanstvo. Žrtve šezdesetosmaških idola još čekaju na pokajnike koji bi prošli kroz svoju mračnu političku noć u kojoj bi se zapalila iskra savjesti. Šezdeset osma je svoju neposrednu kulminaciju imala u terorizmu, kojim su radikalni pristaše Nove ljevice sijali teror na Zapadu tijekom sedamdesetih. Weather Underground u Americi, RAF u SR Njemačkoj, Brigate Rosse u Italiji, 17. studeni u Grčkoj izveli su više terorističkih napada nego što to danas čine islamisti na Zapadu.

Za razliku od stare ljevice, nova se ljevica nije uspela na vlast revolucionarnim terorom, već oportunizmom. Patetičan je bio prizor kako su se, nakon svršetka “ljeta ljubavi”, svi ti buntovnici vraćali na fakultete, koje su do jučer napadali kao simbole buržujskog konformizma i oličenja kapitalističkog sustava, kako bi ipak uzeli diplome. Shvatili su da djelovanje kroz akademske ustanove ima veću trajnost od izvikivanja oštrih parola na ulicama. Nova ljevica je započela svoj “dugi marš kroz kulturne institucije”. Iako su akademske institucije već uvelike bile zaražene idejama ljevice, slijedio je edipovski napad nove ljevice na katedre svojih učitelja.

Svijet je trebalo pokoriti iznutra, kroz studijske programe na fakultetima, kroz uredničke politike u medijima, kroz ovladavanje dotad preziranom industrijom zabave u Hollywoodu, kroz sustav obrazovanja, koji im je do jučer bio simbolom najstrašnije represije. Shvatili su da je držati ministarstvo kulture ili obrazovanja puno značajnije od toga tko kontrolira vojsku ili policiju. Ljudima se vlada tako što se ovlada njihovim dušama, a ne fizičkom silom. Nova ljevica je s ulica Chicaga i s Woodstocka otišla na Capitol, s ulica Oaklanda i Berkeleya u Silicijsku dolinu. Prašnjavi hipiji i poklonici metoda Che Guevare postali su uvaženi odvjetnici, edukatori, tehnomenadžeri, nova elita. Oportunizam im je, pored moći i utjecaja, donio i privilegij da ne moraju preispitivati svoja radikalna uvjerenja.

Šezdeset osma kao događaj ni u Hrvatskoj nije imala nikakav značaj. Ali je njezin utjecaj na oblikovanje duša ljudi kroz institucije kulture još uvijek presudan. Naše elite su danas punopravni sljednici šezdesetosmaške ideologije. To je isti taj oportunizam s radikalnim ciljevima preoblikovanja cijele kulture u skladu s načelima koja trebaju u korijenu razoriti naslijeđene “buržujske” institucije, kao što su tradicionalna religija, patrijarhalna obitelj, obrazovanje i moral. Možda je vrijeme da ta ideologija konačno stavi na vagu svoje totalitarno nasljeđe? Nevinost je u tome samo loša izlika.