Prije dvadeset godina odlučila sam napisati feljton o Tibetu. Povod je i te kako postojao. Bacila sam se na istraživanje, prikupila materijal, analizirala ga i krenula pisati. Bila je to velika forma u kojoj se moglo štošta napisati, objasniti, staviti u povijesnu i svaku drugo potrebnu perspektivu. Dogovor je bio da feljton ima šest nastavaka. No već nakon što je objavljen prvi nastavak, tadašnjem glavnom uredniku došlo je izaslanstvo iz jednog veleposlanstva koje je bilo nezadovoljno, i to ne samo sadržajem feljtona već i samom činjenicom da se neki novinar bavi tom temom. Dolazili su iz dana u dan, a četvrtoga dana glavni mi je urednik rekao da više nema živaca slušati što mu izaslanstvo govori i zamolio me da peti nastavak ujedno bude i posljednji. Takvu vrstu pritiska stranih diplomata u Hrvatskoj zapravo više nisam doživjela. S vremena na vrijeme bilo je onih slatkih i vještih diplomatskih ekskluziva o kojima je jednom na Vikend medija festivalu u Rovinju progovorio James Rubin, bivši glasnogovornik State Departmenta iz doba Billa Clintona. Objasnio je da bi oni, u trenutku kada je administraciji bilo važno da nešto izađe u javnost, a da to ne bude nekakvo bezlično priopćenje, izabrali nekog novinara i dali mu podatke kao ekskluzivu i tako na vrlo efikasan i efektan način plasirali informacije u medije. Kada se takav postupak analizira, postaje vrlo jasno da to jest svojevrsna manipulacija, no ona je nekako elegantna i zamotana u lijep ukrasni papir na koji je prikvačena golema svilena mašna. Sve bi se to moglo sažeti u onu narodnu – vuk sit, a koze na broju.
Nikako ne volim kada vladajuća garnitura u nekoj zemlji počne proganjati medije i novinare koji se drznu kritizirati vlast, a osobito one koji udare na čelne osobe te vlasti. Ne volim kada moji kolege zbog kritika vlasti završavaju po zatvorima i kada doslovno nestaju njihove redakcije... Grozno mi je saznanje da je jedan moj poznanik i kolega iz Turske dobio otkaz zbog samo jednog tvita... No posve mi je neprihvatljivo kada vlast iz neke druge zemlje, putem svoga diplomatskog predstavništva, pokuša prijetiti novinarima u drugoj zemlji i nametati im o čemu smiju ili ne smiju pisati i izvještavati s kime u Turskoj mogu kontaktirati, osobito u delikatnim situacijama kada u goste stiže predsjednik te zemlje u kojoj uhićuju strane novinare koji su se usudili napisati nešto protiv predsjednika Erdoğana. Ili ih pak odbiju pustiti u zemlju.
Nikako mi nije jasno zašto je Njegova Ekselencija koja sjedi u turskom veleposlanstvu u Masarykovoj pobjesnjela kada smo objavili vijest o tome kako spomenuti predsjednik dolazi u Hrvatsku.
Užasavala ga je činjenica da su zlonamjerni hrvatski novinari od svojih izvora u Turskoj uspjeli doznati tu pomno skrivanu tajnu. Valjda smo o dolasku Erdoğana trebali saznati u trenutku kada njegov zrakoplov dotakne pistu na Plesu? Ili – zašto hrvatski mediji ne bi trebali uzrujavati Erdoğana napisima o Kurdima ili njegovu odnosu prema medijima? Ne pristajem na takve pritiske. I zbog sebe i zbog svojih znanih i neznanih kolega iz Turske.