Iako je o mitskom banu Josipu Jelačiću, prema nekim izvorima, napisano i oko dvije tisuće pjesama, najpopularnija je svakako pjesma “Ustani, bane”, koju je nedavno u televizijskoj emisiji spomenuo i dubrovački biskup Mate Uzinić, kao što ju je u Saboru u raspravi oko ZAMP-a citirao i zastupnik Branimir Bunjac. Doduše. Biskup Uzinić je u televizijskoj raspravi rekao: “Mi smo pjevali ‘Ustani, bane’ kada je bila zabranjena.
Otkad nije zabranjena, nitko je više ne pjeva”.
No, tko je autor te možda i najpoznatije hrvatske budnice koja danas, u jeku sve otvorenijeg gospodarskog rata sa susjednom Mađarskom, ponovno postaje više nego aktualna jer se u njoj spominju i mađarske zastave koje je digao Héderváry (hrvatski ban omrznut u Hrvatskoj) koji silom želi pomađariti Hrvatsku?
Povjesničari bez odgovora
Hrvatska historiografija, naravno, nema odgovor na to zanimljivo pitanje. Ne zna se točno tko je autor borbenih stihova niti tko je autor glazbe među Hrvatima omiljene budnice “Ustani, bane” zbog čijeg se pjevanja u Titovoj Jugoslaviji išlo u zatvor i dobivalo batine. Naime, pjesma “Ustani, bane” bila je u SFRJ zabranjena, baš kao i spominjanje spomenika banu Jelačiću, koji su komunističke vlasti u tišini maknule sa središnjeg zagrebačkog gradskog trga 1947. godine, i to u tamu zagrebačke Gliptoteke.
– Mislim da nije utvrđeno tko je autor pjesme “Ustani, bane”. Ta pjesma već dugo ima status narodne pjesme, ako narodna pjesma i nije. Sjećam se da sam kao dijete u Požegi, još u vrijeme Banovine Hrvatske, 1936., 1937. godine, slušao seljake kako je na brzinu pjevaju i onda bježe ispred žandara. I tada je ta pjesma, koja je s vremenom postala narodna, bila zabranjivana – prisjeća se akademik i književni povjesničar Dubravko Jelčić.
I u dokumentima ZAMP-a se navodi da je pjesma “Ustani, bane” narodna i da nema autora, nego samo aranžera. No, u brojnim povijesnim tekstovima i ozbiljnim studijama o banu Jelačiću ipak se napominje da nastanak pjesme “Ustani, bane” ima i te kako veze s postavljanjem njegova spomenika na središnji zagrebački trg.
Naime, te 1866. godine u povodu otkrivanja spomenika, rada austrijskog kipara Antona Dominika Fernkorna, pjesnik, ilirac i veliki župan varaždinske županije srpskog roda Ognjeslav Utješenović Ostrožinski (neki izvori spominju ga i kao Utješinovića), objavio je pjesmu “Uskrsnuće bana Jelačića”.
Nakon objave te pjesme, u kojoj se nalazi i stih “Ustaj, bane, ustaj, naša diko”, Ostrožinski je ubrzano umirovljen. I njega je dakle stigla kazna zbog veličanja bana koji je nehrvatskim vlastima oduvijek bio trn u oku. Apsurd je da su ga smijenile baš austrijske vlasti, koje je Jelačić kao vjerni carski general branio i obranio u onim revolucionarnim danima 1948. godine, zbog čega ga je kritizirao i Karl Marx.
Prigodničarska pjesma Ostrožinskog je dijeljena građanima te je nakon postavljanja spomenika vjerojatno postalo popularno pozivati bana Jelačića na metaforično ustajanje, kao nekog svenarodnog spasitelja i svemoćnog narodnog vladara iz bajke. U tadašnje vrijeme sve su brojnije inačice pjesama u kojima se zaziva ban Jelačić, pa ga se u pjesmama koje je nerijetko nadopisivao i narod vrlo često poistovjećivalo i s narodnim tribunom Matijom Gupcem. Nakon Drugog svjetskog rata ime Matije Gupca je i moglo proći, ali Jelačićevo nikako, pa ne čudi da su neke seljačke sloge znale pjevati stihove “Nema seljaka, nema junaka, ko’ što je bio Gubec Matija”.
I Jelačić pisao pjesme
Naravno, osim Ognjeslava Utješanovića Ostrožinskog, o banu Jelačiću svoje su pjesme spjevali i Petar Preradović, Pavao Štoos, Vladimir Nazor (i to u Zagrebačkim sonetima 1939.), Josip Runjanin...
Josip Freudenreich u njegovu je čast napisao i prvi hrvatski pučki igrokaz “Graničari”, a o liku bana Jelačića svoje su skladbe skladali i najveći hrvatski skladatelji kao što su to Vatroslav Lisinski, Ivan pl. Zajc, Ferdo Livadić... Banom Jelačićem bavili su se i likovni umjetnici (dosta je slika zauvijek izgubljeno), a njegov prepoznatljivi lik je u neovisnoj Hrvatskoj završio i na hrvatskim novčanicama te na poštanskim markama objavljenima u povodu Jelačićevih jubileja.
Manje je poznato da je i sam ban Jelačić, koji je bio poliglot (govorio je šest jezika), pisao i pjesme i drame u stihovima (na njemačkom jeziku) koje je kritika, doduše, oprečno vrednovala. Većina njegova književnog opusa nastala je oko 1820. godine, dakle prije njegova snažnijeg vojnog angažmana kada je postao jedan od najvažnijih vojskovođa u velikoj carevini.
ban je ustasa ako ustaje