Subota 19. studenoga - “Prštavi spektakli radosti” na dan pada Vukovara?!
Nisam čuo da je ijednom Vukovarcu smetala jučerašnja kolona, ali novinarka Novog lista Sanja Modrić ima izoštreniji sluh pa piše: “Sami Vukovarci kažu da im je muka od te atmosfere sprovoda, od tog službenog godišnjeg žalovanja, od smrknutih delegacija, ratnih uniformi i patetičnih govora... Taj narod zaslužuje prštavi spektakl radosti, uzleta, ohrabrenja i optimizma”. Ni drugdje u Hrvatskoj ni bilo gdje u svijetu na obljetnice ratnih užasa ne priređuju se “prštavi spektakli radosti”. Treba suosjećati s obožavateljima bivše države, bratstva i jedinstva i čuvara naših ideala i snova – Jugoslavenske narodne armije. Sve im se to raspalo i iskompromitiralo u krvavoj agresiji, koju oni, poput Modrićke, nazivaju i “građanskim ratom”. I da se upitamo, je li kolumnistica u riječi “prštavi spektakl radosti” nesvjesno prenijela vlastite osjećaje koji su je obuzeli kad je njezina vojska “trijumfirala” u Vukovaru? Pa joj je sada, kao i mnogim drugim jugonostalgičarima, mučno gledati i slušati svjedočenja o nezapamćenoj bestijalnosti njezine države te tu mučninu pripisuje Vukovarcima?
Nedjelja 20. studenoga - Uzavreli temperament i razum bez strasti – SDP
Isti dan kad sam napisao da je Davor Bernardić mladić sa senzibilitetom 70-godišnjaka, esdepeovci mu dadoše najviše glasova na izborima za predsjednika stranke. Od Milanovićeve bahatosti i agresivnosti članovi SDP-a okrenuli su se k Bernardićevoj prividnoj uljuđenosti, ali i očitoj mlakosti, od uzavrelog temperamenta k razumu bez strasti, od divljaštva šumske partizanije koju je Milanović naslijedio k urbanoj ljevici. Od izbora za predsjednika SDP-a i od saborskih izbora 2007. godine Milanović je davao osobni ton stranci, ali i provodio samovolju, marginalizirao ili izbacivao one koji bi mu se usprotivili. A kao premijer usavršio se u prikazivanju neuspjeha svoje Vlade kao uspjeha, u upiranju prstom u iste one nepodopštine u HDZ-u kakvih je obilno bilo i u SDP-u, u uvredama i ideološkim obračunima. Pobijedi li Bernardić, slijedi navikavanje na drukčijeg vođu. No možda članstvo shvati da je u prvom krugu pogriješilo pa izabere policajčinu Ostojića. Ali kako god bilo, SDP se u nečemu nimalo ne mijenja – ostaje vjeran Titu koji je svetinja i za Ostojića, i za Milanovića i za Bernardića. SDP je jedina velika stranka u nekad komunističkim europskim zemljama koja slavi diktatora! I to najkrvavijeg.
Ponedjeljak 21. studenoga - “Slažem” se s Vučićem – ova vlast ne zaslužuje Gotovinu
Srbi su u svemu isti. Prvi primjer: njihov premijer Vučić kaže kako su “razumeli poruku” koja im je upućena imenovanjem Ante Gotovine za savjetnika ministra Krstičevića. Prevedeno, to bi značilo – general je bio glavni zapovjednik u Oluji, a ona je za Srbe zločinačka. Takva je i za njihova predsjednika Nikolića. A i Nikolić i Vučić u Hrvatskoj su bili kao pripadnici agresorske vojske, protiv te vojske borio se Gotovina, pa je normalno da im nije po volji. Po starom običaju uglađenih hrvatskih kukavica u svom frazerskom odgovoru Vučiću premijer Plenković to ne spominje. Srbi na te mržnjom, a ti na njih tolerancijom. Drugi primjer: Srpska pravoslavna crkva sve najgore govori o Stepincu i žestoko se protivi njegovoj kanonizaciji, a među ostalim, na zgražanje i u Srbiji i u Crnoj Gori, proglasila je svecima dvojicu četničkih koljača koji su ljude ubijali dok ih je Stepinac spašavao. Treći primjer: Srbi rado prihvaćaju potporu Hrvatske, koja im je i svesrdno daje, na svom putu u EU, a svako malo je blate i tužakaju Bruxellesu. Dakle, agresija ne prestaje ni u miru, ali hrvatska se vlast, ni jučer ni danas, od nje ne brani ni izdaleka djelotvorno kao Gotovina u ratu. Pa se “slažem” s Vučićem – takva vlast Gotovinu ne zaslužuje.
Utorak 22. studenoga - I salmonela je dokaz kolika smo kolonija EU
Razmeće se ministar poljoprivrede i salmonele Tomislav Tolušić najavama oštrih kazni distributivnim centrima. Ali ministar ne bi bio ministar kad ne bi ublažavao stanje. Pa će tako, sam sebi uskačući usta, reći kako upola niža cijena uvozne hrane znači da hrana ne valja, ali i da se ne slaže s tvrdnjom da je Hrvatska odlagalište takvih proizvoda. Uz prijetnju uvoznom lobiju dodao je: “Nemam ništa protiv uvoznika dok god uvoze zdravu, kvalitetnu i zdravstveno ispravnu hranu”. Ali i zbog i “zdravih” i “nezdravih” uvoznika i zbog ograničenja koja nam je kao koloniji nametnula Europska unija deseci tisuća seljaka ostali su bez farmi, osiromašili i masovno napuštaju Hrvatsku. To katastrofalno stanje u kojem se ljudi iseljavaju, a djeca čak i umiru otrovana nezdravom inozemnom hranom, nekome koristi – moćnim zemljama EU. Malo je nade da će se ministar, koji je pohađao Akademiju Vijeća Europe, i njegov šef, europejac Plenković, tim zemljama i uvozu iz njih ikad suprotstaviti.
Srijeda 23. studenoga - Optužnica za film koji slavi trijumf Hrvatske
U Hrvatskoj su snimljeni deseci i igranih i dokumentarnih i prigodnih filmova bez “stvarne potrebe” koje je platila država, no nikad DORH nije optužio one koji su državni novac dali. Ali kad ga je dao Božidar Kalmeta za izvrstan film “Prometna renesansa Hrvatske”, onda je to za optužnicu koju je podnio Dinko Cvitan. Nije takve optužnice podnosio kao komunistički državni tužitelj, ali ovo je film koji slavi napore samostalne Hrvatske, genij njezinih graditelja, predsjednika Tuđmana... i sve to prikazuje kao trijumf zemlje koju su u ratu razarali zločinci bivše države koju je Cvitan tako vjerno čuvao. Da Cvitan selektivno optužuje pokazuje i činjenica da se nikad nije izjasnio o dokazima o teškom kriminalu koje su mu podastirali Vesna Balenović, Gordan Malić, Stipe Gabrić Jambo..., o kriminalu Milanovićeva brata Krešimira i mnogih drugih. Posebno je štitio srpske ratne zločince. Braniteljski portal piše kako je dobio dokumentaciju o četničkim zlikovcima koji su 1991. u Banovini, u rodnom kraju Cvitanove majke, pobili svekoliko stanovništvo sela Kostrići, uključujući i djecu, ali nije bilo nijedne optužnice. Molim lustraciju!
Četvrtak 24. studenoga - Probija se istina o 10 Tuđmanovih godina
Istina o Tuđmanovih “deset izgubljenih godina” ipak se probija. Čitam tekst pod naslovom “U mirovinu se 90-ih odlazilo s 54 i siromašnih je bilo manje”, a u njemu riječi sociologa Benjamina Perasovića: “Meni su u glazbi 90-e bile neusporedivo draže nego 80-e i kao sociologu mi je smiješna nostalgija za 80-ima i mistifikacija novog vala. U glazbenom su mi smislu 90-e bile neusporedivo bolje, zdravije i draže kad je riječ o rocku i elektroničkoj glazbi jer se tada obnovila nada, društveni pokreti. Nikad se nisam htio vraćati nostalgično u depresivne 80-e.” Sad kad se krivotvori broj prosvjednika za Radio 101 na Trgu bana Jelačića, kojih je bilo 30-ak tisuća, a ne 120 tisuća, dobro je čitati ovo mišljenje o rocku kao sinonimu mladeži, zatim i podatke iz citiranog naslova i dodati im kako se Hrvatska do Tuđmanove smrti zadužila samo 4,5 milijarde dolara, kako se unatoč ratu, razaranjima i stotinama tisuća izbjeglica bolje živjelo, a do 2000. nijedna banka ili strateška državna tvrtka nije bila u većinskom stranom vlasništvu. Taj očuvani temelj države podrivali su i na kraju uništili Račan, Mesić, Sanader, Milanović...
Petak 25. studenoga - Od “pratara” nikad nisam učio o mržnji
Što će reći oni koji se zauzimaju za ukidanje ugovora s Vatikanom i za izbacivanje vjeronauka iz škola na upravo objavljen podatak da 86 posto đaka pohađa vjeronauk? Što će reći V. Pusić iz HNS-a, M. Lugarić iz SDP-a, povjesničar Budak i drugi? Kad bi u sebi imali imalo poštenja, zašutjeli bi. I nije uvijek riječ o (agresivnim) ateistima, među njima ima i onih, kao što je Damir Kajin, koji su protiv vjeronauka u školama, ali priznaju da im ga djeca pohađaju. Jer su “Crkva i pripadnost vrijednostima za koje se zalaže dio našeg usađenog mentaliteta”. O tim vrijednostima mogu osobno posvjedočiti, više od deset godina išao sam na vjeronauk i nekoliko godina bio ministrant, ali baš nikad od svećenika (“pratara”), koji su nas svi, bez iznimke, učili dobroti, nisam čuo nešto što bi uvrijedilo muslimane, pravoslavce, Srbe ili bilo koga drugoga. Ali od Francuske revolucije preko sličnih revolucija i partizanije ostala je iracionalna mržnja kojoj je jedini argument – mržnja.