Zarađuju više od prosjeka, posjeduju više kuća, voze bolje automobile, putuje češće i na odmoru troše 30 posto više nego ''klasični'' turisti. Uglavnom nemaju djecu, troškove odrastanja i školovanja, niti su opterećeni štednjom i brigom kako podmlatku osigurati budućnost. Nisu vezani uz školske praznike pa imaju i više vremena za putovanja. Hrvatski domaćini ih svejedno uglavnom ignoriraju. Neki ne žele ni razgovarati ''o tim glupostima''. Kažu, bave se gostima, a ne njihovom – seksualnom orijentacijom. Lista onih koji prepoznaju potencijale ove tržišne niše u nas je vrlo kratka, Čak će i ministar turizma Anton Kliman reći kako u Hrvatskoj imamo puno drugih stvari koje potencijalnim gostima treba ponuditi prije nego dođe na red gay turizam.
Mnoge se zemlje, međutim, ne opterećuju redoslijedom i bez kompleksa posežu u tržišnu nišu koja svijetu putovanja godišnje donosi oko 150 milijardi dolara. Pri tom se tzv. ružičasti dolari (ali, dakako, i euri, funte) gomilaju i brže od klasičnih turističkih prihoda. Primjerice, 2013. je turizam u svijetu rastao po stopi od tri posto, a LGBT putovanja čak 9,7 posto. Najveći dio tog kolača dijele Tajland i Argentina, koji ugošćavaju najviše lezbijki, gay, biseksualnih i transrodnih osoba, s tim da je Argentina na nedavnoj svjetskoj burzi turizma ITB u Berlinu napravila novi iskorak. Predstavnici zemlje koja godišnje uprihodi 1,2 milijarde tzv. pink dolara s ITB-om su potpisali sporazum o zajedničkoj promociji LGBT turizma, točnije ''seksualnih različitosti u putovanjima''.
Gay turizam za zemlju u kojoj se 90 posto stanovništva izjašnjava katolicima i iz koje, uostalom, dolazi i sam papa Franjo, već dulje nije tabu tema. U Buenos Airesu danas je svaki peti turist LGBT, a iako pozicioniranje Argentine na karti gay turizma traje od prije, veliki je poticaj bila legalizacija gay brakova 2010. To se, priznaju domaćini, pokazalo kao pravi magnet za istospolne parove koji nerijetko na putovanju u Argentinu spoje odmor i razmjenu bračnih zavjeta. U Argentini je puno više specijaliziranih hotela i barova, začinjen je cijelim nizom lokalnih običaja i slavlja u gay verziji, a glavna je atrakcija svakako fenomen gay tanga. U Buenos Airesu postoji niz barova gdje u strastvenom ritmu plešu parovi istog spola. Taj je grad već godinama i domaćin velikog međunarodnog festivala tanga istospolnih parova, a bilo bi nepošteno ne reći kako je taj ples u početku i bio osmišljen za muškarce. Kako bilo, Argentina je objeručke prigrlila pink turizam, promovira ga na svim važnijim turističkim sajmovima u svijetu i danas iz LGBT svijeta praktički, kako smo čuli od posjetitelja na berlinskom sajmu, trpi samo jednu kritiku: “Ponuda bi trebala biti malo više fokusirana na potrebe lezbijki transseksualnih osoba. Obično se svi više usredotočeni na ono što žele muški homoseksualni parovi”.
Kakve gluposti, komentirao bi vjerojatno turistički radnik s početka naše priče. I vjerojatno ne bio bio usamljen. Hrvatska jest otvorena svim, pa i gay gostima, ali čak i Rovinj, Rab, Hvar, Dubrovnik, Rijeka ili Zagreb, recimo, koje među gay populacijom imaju prijateljski imidž, ne ističu to u prvi plan. Na Rabu, čiji se slogan “Otok sreće” može shvatiti i kao široka, slobodoumna poruka o otoku na kojem nema zapreke za sreću, kažu kako nemaju ništa protiv gay gostiju, ali nemaju im ni ponuditi nešto posebno. Ni sam direktor Turističke zajednice Raba Nedjeljko Mikelić nije siguran zašto je tome tako.
– Nitko se posebno nije posvetio tom tržišnom segmentu, odavno se ugasio i kafić koji je bio namijenjen gay gostima, a u suštini ne znamo ni kakvo je javno mnijenje na tu temu. Valjda se jednostavno mora posložiti više stvari, od potražnje do ponude. Turistička zajednica priprema provesti anketu među našim gostima o tome što im se sviđa, što im nedostaje, pa razmišljamo uvrstiti i jedno pitanje oko gay turizma – kaže Mikelić.
Procjenjuje se, inače, da među 14 milijuna naših turista godišnje bude svega dvjestotinjak tisuća namjernika istospolne seksualne orijentacije. Za Splićanku koja iznajmljuje apartman gay gostima jasno je zašto ih nema više.
– Većina mojih gostiju su muški parovi iz Velike Britanije, SAD-a i Kanade. Dobro su informirani, znaju da Hrvatska nema posebnu ponudu za njih, pa ništa posebno i ne traže kad dođu. Iako, smještaj biraju upravo po tom kriteriju jer ne žele neugodnosti i nekom objašnjavati zašto dva muškarca žele sobu s bračnim krevetom. U pravilu imaju novca, možda jednostavno stoga što dolaze iz zemalja s višim standardom pa im je kod nas sve jeftino, ali u restoran izlaze i na doručak i na ručak i na večeru – kazuje naša sugovornica, koja želi ostati anonimna. – Nitko od njih nije imao nikakvih neugodnosti u Splitu. Iako, moram priznati, ja ih uvijek upozorim da se otvorena razmjena nježnosti, poljupci na javnom mjestu možda nekome ne bi svidjeli...
Vlasnica jedne rovinjske vile također ima samo lijepe riječi za svoje gay goste: “Uglavnom su iz zemalja zapadne Europe, jako su dobri gosti, uredniji i kulturniji od većine, a, rekla bih, imaju i više novca.” Mladi bračni par iz unutrašnjosti Istre, koji je svoju kamenu kuće stavio na tržište prije dvije godine, uzaludno čeka svoje pink posjetitelje: “Nismo imali nijedan upit gay turista. Nemamo predrasuda i žao nam je što ih unutrašnjost ne zanima...” Sama tolerancija turističkih radnika nije, međutim, nikome bila dovoljna da ozbiljnije pokrene ''ružičaste'' turističke tokove, pa neće biti ni hrvatskom turizmu u kojem je ta tema, povrh svega, s vrha turističke vlasti do daljnjeg stavljena na čekanje.
Odgovor na to pitanje, gospođo Kovačević, vrlo je jednostavan: Za razliku od država u kojima su obale zabetonirane i pokrivene hotelima za masovni turizam te u kojima nema više sutohtonog stanovništva, naš je turizam još uvijek baziran na mnoštvu malih mjesta duž obale u kojima ljudi još uvijek normalno žive. Takvi ljudi ne žele u svojoj blizini gay populaciju, bez obzira na novac. Naš je turizam, dakle, ponajviše obiteljski turizam. A obitelji ne bi dolazile u mjesto za koje se zna da je "gay-friendly". I to je dobro. Neka samo tako i ostane.