DDT je kratica za diklordifeniltrikloretan, kemijski spoj sintetiziran još 1874. godine. Njegovu djelotvornost u ubijanju insekata otkrio je švicarski kemičar Paul Hermann Müller 1939. godine. Stoga se u Drugom svjetskom ratu DDT masovno koristio kako bi se na bojišnicama diljem svijeta kontrolirali tifus, malarija i denga groznica. DDT je djelovao uništavajući prijenosnike tih smrtonosnih bolesti, uši i komarce.
Savezničke su snage zahvaljujući DDT-u gotovo iskorijenile tifus i malariju iz Europe. Na otočjima južnog Tihog oceana, prskanje DDT-jem radi kontrole malarije i denga groznice imalo je snažan učinak. Nakon rata, DDT je postao masovno dostupan i kao poljoprivredni insekticid. Tijekom poslijeratnog razdoblja činilo se kako nema kraja koristima od DDT-a. Odigrao je važnu ulogu u konačnom uklanjanju malarije iz razvijenih dijelova svijeta. Stoga ne čudi kako je, u jeku ovog oduševljenja, Paul Herman Müller dobio Nobelovu nagradu za medicinu 1948. godine.
U 1950-im godinama primjena DDT-a u svijetu nastavila je rasti. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) započela je program iskorjenjivanja malarije u siromašnijim zemljama. Na golemom otoku Borneu, zaprašivanje je pobilo komarce, pa se učestalost malarije znatno smanjila, što je dočekano s velikim odobravanjem stanovništva. No, ubrzo su se krovovi kuća počeli urušavati, a obilne kiše prodrle su u kuće, uništile imovinu, i mnogi su oboljeli od upale pluća.
Stanovništvo je tada shvatilo kako je DDT pobio i ose, a ne samo komarce. Ose su se hranile gusjenicama. Gusjenice su, ostavši bez prirodnih neprijatelja na otoku, počele izjedati potporni materijal krovova kuća, uništivši stanovništvu imovinu.
Ubrzo se pokazalo kako je taj problem relativno malen. Mali gušter gecko, naime, hranio se insektima koji su preživjeli zaprašivanje DDT-em. Gušteri gecko jako dobro toleriraju DDT, pa su ga počeli nakupljati u svom organizmu. Mačkama na Borneu gecko je, međutim, omiljena hrana. Ali mačke ne toleriraju DDT pa su se, jedući guštere, sve otrovale i poumirale. To je dovelo do nevjerojatno brzog razmnožavanja štakora na Borneu. Ostavši bez prirodnih neprijatelja, štakori su počeli prodirati u skladišta hrane i jesti sve što su zatekli. Tako su stanovnici Bornea, osim bez kuća, ostali i bez hrane. Ali ni to nije bilo najgore. Štakori su, naime, već nakon nekoliko tjedana počeli prenositi i kugu, koja je izbila epidemijski i počela se širiti među pokislim i izgladnjelim stanovništvom Bornea. Od SZO-a se tražilo hitno rješenje.
Svjetska zdravstvena organizacija tada je zamolila britanski Royal Air Force (RAF) da počne nadlijetati Borneo i iz aviona izbacivati drvene kutije pune mački, vezane za padobrane, u operaciji nazvanoj “cat drop”.
Mačke je čekala prava gozba. Mogle su jesti nebrojene štakore, ignorirajući pritom guštere gecko, koji su i dalje bili otrovni. Ubrzo je nestalo i štakora i kuge, a gušteri puni DDT-a poumirali su. DDT je nestao iz hranidbenog lanca i život na Borneu se normalizirao.
Nešto kasnije, 1962. godine, istraživačica biologije mora, Rachel Carson, objavila je u SAD-u knjigu “Tiho proljeće”, aludirajući na masovan pomor ptica zbog DDT-a.
U svojoj je knjizi iznijela brojne sumnje u štetnost DDT-a za ljudsko zdravlje, ekosustave i okoliš. Propitkivala je logiku ispuštanja tolike količine kemikalija u prirodu, uz tako malo prethodnih istraživanja o njihovim utjecajima na zdravlje ljudi i životinja. Iako su njezinu knjigu žestoko napali predstavnici kemijske industrije, ona je postala okidač razvoja globalnih pokreta za zaštitu okoliša, te je dovela i do utemeljenja Američke agencije za zaštitu okoliša. Već desetljeće kasnije, 1972. godine, korištenje DDT-a je zabranjeno u SAD-u. Sve snažnije emocije vezane uz ovo pitanje dovele su i do svjetske zabrane poljoprivredne uporabe DDT-a u okviru Stockholmske konvencije. U svjetlu rastuće otpornosti komaraca na DDT, te fijaska na Borneu, predstavnici međunarodnih zdravstvenih organizacija također su prestali promovirati DDT.
Tri i pol desetljeća kasnije, 2006. godine, Svjetska zdravstvena organizacija ponovno je preokrenula politiku prema DDT-u, te preporučila njegovo korištenje u područjima gdje je malarija glavni zdravstveni problem, jer u tom kontekstu ipak više koristi, no što je dokazano da šteti. Međutim, do 2008. godine samo je još 12 zemalja u svijetu koristilo DDT, najviše Indija i države u južnim dijelovima Afrike.
Kontroverzni je DDT tako prošao puni krug, od “čudotvornog oružja” i “kriptonita za komarce” do “toksičnog kolonijalizma”. Donio je jednu Nobelovu nagradu za medicinu, ali i pokrenuo današnje pokrete za zaštitu okoliša, kao i ozbiljna znanstvena istraživanja ravnoteže ekosustava i klimatskih promjena, čija će uloga u 21. stoljeću sve više rasti.
DDT je samo za Rudana novost...i za Borneo. Umjesto da prepisuje i pokušava glupo biti duhovit, neka nešto pametno doprinese hrvatskoj znanstvenoj praksi.