Danas je Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Svijeća je u kršćanstvu, ali ne samo u njemu, simbol Božje prisutnosti, Stvaranja i Života, ona stoga gori na krštenjima i rođendanima, u raznim životnim prigodama, pali se uz umiruće i pokojne simbolizirajući vječni život duše. Ona je simbol molitve i upućivanja duše k Bogu. Ona izražava božansku narav svjetla. I to je opće iskustvo ljudskoga roda. Svjetlo je izraz božanskoga bitka. „Oduvijek je“, kako je napisao Đivo Bašić, „svjetlost bila božanska domena“. Doživljaji mistika, kojim god vjerama pripadali, u tome su posve suglasni: postoji Svjetlo neizmjerno snažnije, veće i brže od prirodne svjetlosti što dolazi od Sunca ili drugih tijela, Svjetlo Stvaranja i Reda.
U svojoj pjesmi „Ushit“ suvremena hrvatska pjesnikinja Ivna Talaja to lapidarno sažima: „Misao o Bogu zapisala se svjetlošću.“ Bog je „Infinita Lux – Beskrajno Svjetlo“, iz kojega proizlazi svjetlost (lumen). U početku Stvaranja ona je počelo razdiobe i razaznavanja svijeta. Knjiga Postanka ovako opisuje: „I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost! I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi“. U „Proslovu“ svoga Evanđelja apostol Ivan ističe Svjetlo kao ono „koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta...“. U kršćanskom „Vjerovanju“ Krist je definiran i kao „Svjetlo od Svjetla“. „Ja sam svjetlo svijeta“, kaže za sebe i na tu razinu podiže svakog čovjeka: „Vi ste svjetlost svijetu.“ Ne kaže „vi ste kao svjetlo“.
Iz toga se logično izvodi uputa: „Tako neka svijetli vaša svjetlost preda ljudima, da svi vide vaša dobra djela... “. To uvodi u moralnu dimenziju Svjetla. Onaj tko prima Svjetlo, ima vedrinu duše pa je moralno stanje čovjekovo zapravo izraz njegove participacije u Svjetlu. Bog će Kainu reći: „‘Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu: na te vreba, ali mu se možeš oduprijeti’.” Vedrina je odraz pravednosti jer „pravda će zasjati kao svjetlost“ i „pravednička je staza kao svjetlost“.
Čitav se Zakon razumijeva kao translacija Svjetla jer je Jahve „vječno svjetlo“. Mojsiju je nakon silaska sa Sinaja preobraženo lice tako sjajilo da ga narod nije mogao gledati. Kristu pak u Preobraženju, piše Matej, lice je sjalo kao sunce, a haljine bijahu bijele kao svjetlost. Ako je čovjek stvoren na „sliku Božju“ – a slika je stvarnost u nekom novom razmjeru – Svjetlo je upisano u nj. „O Bože daj me, umorna od mijena, preobrazi u svoju svijetlu, nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika“, pjesnički moli Antun Branko Šimić.
Iz svjetla proizlaze čovjekove stvaralačke moći. Dante će u „Raju“, kako prevode Kombol i Delorko, reći: „Najviše Svjetlo, što sve ljudske sile / nadilaziš, daj pomogni pameti / da bi joj snage moć ti obnovile; // jeziku zamah daj, da on uzleti / s vizijom tom, bar da iskru njenu / budućem svijetu uzmogne prenijeti: // jer će ti slavlje dobit veću cijenu / bolje se shvatit, vrati li se meni, / pa bljesne u mom stihu usklađenu.“ Usput, nikada nisam razumio zašto autori kurikula hrvatske književnosti već desetljećima djeci nameću čitati „Pakao“, umjesto da im ponude „Raj“!? To više što je veliki pjesnik usred Raja, u najsublimnijem času, kada opisuje ekstatični zanos sv. Bernarda u stvarnosti vječne svjetlosti i svijetle vječnosti (on je zaštitnik voskara i svjećara), izveo na scenu jednoga Hrvata: „Quale è colui che forse di Croazia / Viene a veder la Veronica nostra…
– Ko čovjek možda iz Hrvatske stati / što zna, kad vidi našu Veroniku, / pa je se s glada ne zna nagledati / veleć u sebi dokle motri sliku: / ‘Isuse Kriste, Bože istiniti, / to li si ti u svome pravom liku?’“. Drevni Hrvat što je hodočastio u Rim svete godine 1300. znao je diviti se otisnuću Kristova lika u ljudskom tvorivu kao izrazu Božje ljubavi za čovjeka. Utoliko se i hod svakog naroda kroz povijest oblikuje prije svega po njegovim prvacima koji su znali prepoznati i donositi Svjetlo. To je činjenica od koje bismo uvijek trebali kretati u svojim propitivanjima tko i kako može ovu dragu zemlju učiniti boljom. A boljom je neće učiniti ako se stalno žalimo na tamu i optužujemo jedni druge za grijehe i promašaje.
To neće stvari poboljšati ni za milimetar. Ako je život, samim time povijest, Put prema Istini i Slobodi, onda se njime ne može putovati drukčije nego po Svjetlu. Hrvatski narod, ne jedini, to je ustrajno činio unatoč svemu što ga je s toga puta skretalo, od vanjskih pritisaka do vlastitih zabluda. Danas, u vremenu kada su poljuljani temeljni vrijednosni kriteriji, a proizvoljno mijenjanje povijesnih i ljudskih predznaka dobra i zla uvodi ljude u moralne dvojbe, nagriza njihov identitet, ugrožava svaki autoritet i zamračuje perspektivu, više nego ikad trebamo pouzdane svjetionike i putokaze. Iz njihova svjetla proizlazi čvrst i siguran sud o dobru i o zlu.
Svjetlo takvih ljudi autentična je snaga kompetencije i psihološka sigurnost u kritičnim časovima društva. Bl. Alojzije Stepinac, kojemu će se za koji dan obilježiti obljetnica smrti, bio je čovjek koji u kritičnim časovima nije uzmicao pred poviješću i vlastitom odgovornošću u njoj, nego je, bez obzira na prilike i neprilike živio kao svjedok Svjetla. Prigodom propovijedi tijekom njegove beatifikacije Sveti Ivan Pavao II. ubrojio ga je među one koji su na hrvatskome tlu pružali „posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižaravati svjetlo i širiti nadu“.
U našim političkim razigravanjima nađe se doduše i danas onih koji govore da nije dovoljno svijetlio, da je mogao više. Možda. Ali svi oni koji tako misle mogu zasvijetliti jače – ako hoće i znaju. Narod će to sigurno prepoznati i slijediti ih. „Bolje je upaliti svijeću nego proklinjati tamu“, reče Konfucije. Upalimo, dakle, svijeću!
>>Pogledajte video: Kardinal predvodio misu