Zašto je ginekolozima trebalo 20 godina da dođu k savjesti?

Osobno sam protiv pobačaja, ali se nikada, baš nikada ne bih usudila svoj stav o tome nametnuti bilo kome drugome. Svaka žena ima pravo na samostalnu odluku o tome hoće li roditi dijete. Razgovaramo li o pravu na život, što je sve popularnije zagovarati, pitam se ima li ičeg goreg nego se roditi kao neželjeno dijete? Što je dobro i plemenito u tome da na svijet dolaze bića koja će od prvog dana svom roditelju biti teret i muka? Ništa! Baš ništa! U Hrvatskoj je pobačaj legalan, ali sve teže izvediv. Broj bolnica u kojima ga je nemoguće obaviti zbog priziva savjesti ginekologa popeo se na njih pet, a čini se da će im se pridružiti i šesta – splitska bolnica. Ličanke koje su se odlučile na prekid trudnoće već izvjesno vrijeme, što se bolnice u Gospiću tiče, mogu poljubiti vrata. U lokalnoj bolnici kažu da ih upućuju dalje. O tome gdje je to dalje i što se događa sa ženama koje u lokalnoj bolnici nisu mogle napraviti abortus nitko ne govori. Premda je suočeno s vrlo ozbiljnim problemom, Ministarstvo zdravlja ponaša se kao da ga se to ne tiče.

A tiče ih se, i to jednako kao i ravnatelje bolnica.

Kao prvo, Ministarstvo je dužno pronaći rješenje i osigurati ženama pravo na zahvat koji im je zajamčen zakonom. Hoće li to napraviti tako da će odmah pri zapošljavanju ginekologa tražiti izjašnjavanje o tome dopušta li im savjest da rade pobačaje pa prema tome odrediti omjer onih koji će raditi taj posao ili postoji kakav drugi, bolji i pametniji način, to je na njima.

Drugo, Ministarstvo zdravlja, a onda i Vlada, moraju uzeti u obzir činjenicu da na snazi imamo zakon iz 1978. godine koji očigledno više ne odgovara vremenu i daje prostor za poboljšanja. Ali ne u pravcu zabrana. Ženama koje su došle u bolnicu radi prekida trudnoće morala bi se osigurati mogućnost razgovora i savjetovanja sa psihologom. Suludo je da to bude, što zagovara HDZ, duhovnik, dakle osoba koja će raditi pritisak na ženu i strašiti je Božjom kaznom ako prekine trudnoću. Treba joj omogućiti stručnu i neutralnu osobu koja će zajedno sa ženom sagledati razloge zbog kojih ne želi dijete, upozoriti je na posljedice odluke i dati savjet o mogućim drugim rješenjima. Sigurno ne bi bilo zgoreg da se, po uzoru na većinu drugih europskih zemalja, odredi nekoliko dana do izvršenja zahvata kako bi svaka žena imala još jednu priliku preispitati odluku i biti potpuno sigurna u to što čini.

Ništa je manje važno i pitanje cijene pobačaja. Ako nije opravdan zdravstvenim razlozima, pobačaj se plaća. U načelu je to u redu, no država mora propisati koja je to cijena i za koga vrijedi, a ne prepuštati bolnicama da je same određuju.

Nije isto hoće li prekid trudnoće zatražiti žena koja je tu odluku donijela zato što joj je suprug na burzi, ni sama ne može naći posao, a već ima troje djece koje jedva prehranjuje. U takvim slučajevima pobačaj bi morao biti besplatan. Isto treba vrijediti kada se na njega odluče maloljetnice, žrtve silovanja i druge žene koje zbog kakve nevolje ne žele biti majke.

Ne počne li rješavati probleme s pobačajem, Vlada će se vrlo brzo suočiti s lavinom. Pojedine nevladine udruge tvrde da sad nije vrijeme da se dira u pitanje pobačaja, vjerojatno iz straha od društvene klime koja bi mogla rezultirati time da se ograniči njegova legalnost. No nisu u pravu. Nijedan problem, pa tako ni ovaj ne treba gurati pod tepih. Nužno je formirati radnu skupinu sastavljenu od kompetentnih ljudi koja bi preispitala zakon i predložila njegova poboljšanja. Nije na odmet pozabaviti se ni prigovorom savjesti. Naravno da liječnici imaju na njega pravo i nitko ih ne smije tjerati da rade pobačaje ako je to protivno njihovoj vjeri i izvesti abortus im je isto što i počiniti ubojstvo.

No otkad je hrvatske države imamo prigovor savjesti. Liječnicima je više od 20 godina bio na raspolaganju. Teško se ne pitati kako su sve te godine radili pobačaje da bi se sad masovno osvijestili.

>> Prgomet: Pobačaj mi je neprihvatljiv, no nikad ga ne bih učinio ilegalnim