Kada su 2015. godine William C. Campbell i Satoshi Ōmura primili Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu, bilo je to svojevrsno iznenađenje, jer malo je tko poznavao ovu dvojicu znanstvenika ili znao za njihov znanstveni doprinos.
No, posjetite li divnu zgradu Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi, ispred nje stoji neobična skulptura. Odrasli muškarac hoda neposredno iza dječaka i obojica se drže za odlomljenu drvenu granu – dječak za prednji, a odrasli muškarac za stražnji kraj. Pomislit ćete, simpatična je, ali – što simbolizira?
Potrebu ulaganja u djecu i njihovu edukaciju? Smjenu generacija, gdje bi stariji u nekom trenutku trebali pustiti mlade naprijed? Ili je poruka kako bi svijet bio bolje i zdravije mjesto kada bi ga, umjesto odraslih, vodila djeca, svojom energijom, entuzijazmom i dobrotom? I vjerojatno ćete zaključiti kako se radi o umjetničkom djelu, pa će ga svatko ionako interpretirati na svoj način.
Posjetite li zatim i Svjetsku banku u Washingtonu, a zatim i cijeli niz drugih međunarodnih organizacija, od Ujedinjenih naroda do ministarstava raznih zemalja, počet ćete nailaziti na istu skulpturu, ponovo na vrlo istaknutom mjestu. Tada se već počinjete pitati zašto je ona tako sveprisutna? Zagledate li se bolje u skulpturu, shvatit ćete da, za razliku od djeteta, odrasli muškarac gleda vizionarski, daleko ispred sebe, umjesto da pazi gdje hoda. Je li on vidovit?
Pogledate li ga malo bolje, najednom sve postaje jasno. Dječak mu je sin, a ujedno i vodič. A dječakov otac je slijep.
U blizini velikih rijeka zapadne i središnje Afrike množe se velike crne muhe, u kojima se udomaćio parazitski crv. Latinski naziv nadjenut tom parazitu je Onchocerca volvulus. Ugrizima muhe parazit ulazi u ljudsko tijelo dovodeći do nesnosnog svraba, kvržica pod kožom i po tijelu, a na kraju često i sljepoće. Stotinama godina, deseci milijuna stanovnika Afrike bivali su zaraženi ovim parazitom, radi čega bi mnogi vremenom i oslijepili. Tada bi svoje ionako kratke živote proživjeli u krajnjoj bijedi. Njihova bi se djeca brinula za njih i vodila ih uokolo zajedničkim držanjem za štap.
Kako je bolest specifična za područja gdje žive velike crne muhe tipa Simulium, tj. oko velikih rijeka, za ovu se parazitozu uvriježio naziv “riječna sljepoća”.
Bolest je zabilježena u trideset država Afrike, gdje je ovim crvom zaraženo oko 37 milijuna ljudi, a oslijepilo ih je oko 300 tisuća. Međutim, u usporedbi s velikim brojem drugih, po svemu znatno gorih problema u globalnom zdravlju i razvoju, riječna sljepoća, uz sve strašne posljedice, nije niti među prvih trideset, a možda niti pedeset vodećih problema.
Zašto je onda ta skulptura u svim tim organizacijama tako znakovito istaknuta?
Odgovor treba potražiti u prethodnom stoljeću. Ranih 1970-ih godina, znanstvenici u laboratorijima zapadnih zemalja uspjeli su razviti brojne lijekove, mahom antibiotike, cjepiva i sredstva protiv parazita. Njima se moglo zbrisati s lica zemlje mnoge užasne bolesti, posebno one koje pogađaju najsiromašnije ljude. Međutim, inovacijama zapadne biomedicine trebalo je prodrijeti u izuzetno zaostala područja, bez imalo obrazovanih, ili uopće pismenih ljudi.
Brojni lokalni vračevi, druidi i šamani u pravilu nisu dopuštali pristup zapadnjacima i njihovim kemikalijama. Smrtonosne zarazne bolesti liječili su čarolijama i travama.
Najveći je izazov, dakle, bio kako steći povjerenje neobrazovanog stanovništva i njihovih političkih vođa, te ih uvjeriti u moć medicine temeljene na znanstvenim istraživanjima? I tada je, u razvojnom programu Svjetske banke, procijenjeno kako će povjerenje čak i među najneobrazovanijim ljudima biti moguće steći ako se najprije pomogne slijepima.
Od svih mogućih bolesti, od koje su mnoge bile znatno učestalije i opasnije, riječna sljepoća je izabrana jer bi njezino iskorjenjivanje ti ljudi smatrali čudom.
A nobelovci Campbell i Ōmura razvili su tzv. avermektine, obitelj kemijskih spojeva preteču ivermektina, koji je primijenjen kao vrlo efikasan lijek za prevenciju onhocerkoze, tj. riječne sljepoće. Masovni program kontrole onhocerkoze pokrenut je 1974. godine suradnjom Svjetske banke, nekoliko međunarodnih i UN-ovih organizacija i jedanaest vlada afričkih zemalja, a na vrhuncu je dosegao 30 milijuna ljudi u Africi. Kombinacijom insekticida i larvicida, kojima su ubijane muhe, te primjene ivermektina, do 2002. godine bolest je eliminirana kao zdravstveni problem u tih jedanaest zemalja. No, još važnije, njezina je eliminacija izgradila povjerenje u zapadnu medicinu u zapuštenim područjima Afrike, te je postala prethodnicom za brojne kasnije programe koji su eliminirali znatno raširenije zarazne bolesti i spasili milijune ljudskih života.
Bolest je zabilježena u trideset država Afrike, gdje je ovim crvom zaraženo oko 37 milijuna ljudi, a OSLIJEPJELO je oko 300 tisuća.