Iskreno veselje nastalo je na ulicama Cape Towna prošloga tjedna kad se nad gradom prolomio ljetni pljusak. Nažalost, nije dugo trajalo i ta kiša, koja je u okolici bila i obilnija, neuobičajena za ljetno vrijeme (od studenog do ožujka) u Južnoafričkoj Republici, neće mnogo pomoći gradu od gotovo četiri milijuna stanovnika, kojem prijeti nestanak vode. Posljedica epske suše koja u Cape Townu i regiji Western Cape traje već tri godine, od kojih su dvije bile najsuše od početka mjerenja 1921. jest izgledni potpuni nestanak pitke vode koji se, prema posljednjim projekcijama, predviđa za 9. srpnja.
Cape Town vodom se opskrbljuje iz šest rezervoara smještena sjeverno od grada, koji se pune isključivo kišnicom. U bazenu iza glavne brane Theewaterskloof, koja ima kapacitet za više od polovine gradske pitke vode, razina vode trenutačno je na samo 11,3 posto, a posljednjih 10% vode se ne može koristiti. Ukupna popunjenost svih šest rezervoara vodom jest 24.4% (na dan 19. veljače), a vode će potpuno nestati kad voda padne ispod 13,5% kapaciteta. Takozvani procijenjeni “nulti dan” (“day zero”), kad bi slavine trebale potpuno presušiti, prvotno je procijenjen na 23. travnja, pa na 4. lipnja, ali zbog velikih restrikcija koje su uvedene i koje su očito dale rezultata (u kratkom roku grad je s dnevne potrošnje vode od 1,1 milijun kubika stigao na 600.000) i donacija vode koja dolazi kamionima vodonoscima od privatnih zemljoposjednika iz okolice čiji rezervoari nisu presušili, pomaknuo se za više od dva mjeseca.
Ali, i dalje je izvjesno da će drugi najveći južnoafrički grad i jedan od najrazvijenijih gradova cijele Afrike biti prvi svjetski velegrad koji će u potpunosti ostati bez pitke vode. I to, kako ironično, grad koji se nalazi na samom rtu Afrike i okružen je s dva oceana, s jedne strane velike valove na brojne plaže donosi Atlantik, dok se s njime s druge strane grada spaja Indijski ocean.
A da je situacija zaista dramatična, jasno je svakome u Cape Townu i onima koji ga posjete. Na svakom koraku stoje upozorenja i molbe o štednji vode.
Problem još od 2005.
Od siječnja je u kućanstvima ograničeno korištenje vode na 50 litara dnevno po stanovniku, a ako se to ograničenje ne poštuje, slijede velike kazne. Primjerice, prosječna potrošnja vode u kućanstvu u Zagrebu po osobi je 130 litara dnevno.
A što se može s 50 litara vode? Na tuširanje od 90 sekundi potroši se 15 litara, za pranje rublja i posuđa 18 litara, za jedno ispiranje vodokotlića 9 l, za dnevnu higijenu tri litre, po dvije litre za kuhanje i piće te litra za kućnog ljubimca. Savjetuje im se da rublje u perilici peru jednom tjedno, umjesto pranja ruku sapunom i vodom koriste dezinfekcijsko sredstvo te da rjeđe peru kosu. I svi s kojima smo pričali vrlo ozbiljno shvaćaju trenutačnu situaciju.
Strogo je zabranjeno korištenje vode za zalijevanje vrta ili punjenje privatnih bazena, ali i javnih bazena koji su odavno prazni.
Tisuće ljudi, kojima očito nije dovoljno 50 litara vode dnevno ili jednostavno žele napraviti zalihu za crne dane koji neupitno dolaze, cjelodnevno stoje u redovima s kanisterima kod distribucijskih centara i malobrojnih prirodnih izvora. Na tim se punktovima može dobiti samo 25 litara vode dnevno po osobi.
Nestanak vode, dakako, prijeti industriji, ali i turizmu, koji je jedna od najjačih gospodarskih grana i u velikom je uzletu, a trenutačno je špica ljetne sezone. Zasad gradske vlasti obećavaju turistima minimum pitke vode za piće i higijenu. U hotelu smo dobili posebnu brošuru u kojoj nas mole da se odgovorno ponašamo s vodom i njezinu potrošnju svedemo na minimum. Čak su nam dali i kratki savjetnik kako da potrošimo manje vode, primjerice, naizmjeničnim toplo-hladnim tuširanjem.
U toaletu je dozvoljeno samo kratko ispiranje, dok su slavina i tuš otvoreni, ali pored njih opet stoji podsjetnik o štednji vode. U tuš-kabini nalazi se i kanta za skupljanje vode prilikom tuširanja koja se poslije može upotrijebiti za WC. I zapravo se brzo nekako naviknete da pazite kako trošite vodu i da je nema u izobilju te vam ne pada na pamet da slavina ostane otvorena ni sekunde bez potrebe.
A u restoranima i kafićima uvjeti su mnogo stroži. Slavine su potpuno zatvorene pa je umjesto klasičnog pranja ruku to moguće samo uz dezinfekcijsko sredstvo. U nekima je dozvoljeno kratko ispiranje u WC-u, dok u nekima u pisoarima nema ispiranja, već se koriste određeni filtri. I to, čini se, nije trajno i sretno rješenje, jer bi ubrzo moglo donijeti probleme u kanalizacijskom sustavu.
– Prvu obavijest o problemima s vodom od gradskih smo vlasti dobili još 2005. godine. Priznajem, ni u mojoj obitelji, ali ni kod drugih sugrađana, nije ozbiljno shvaćena. Ali, ni vlast nije gotovo ništa poduzela da se pripremimo za ovo što nas je sada snašlo. Ozbiljnija štednja je u kućanstvima krenula prošle godine, a od ove godine su nam s 87 litara dnevno po osobi kvotu smanjili na 50 litara. Nije jednostavno, ali smo se priviknuli. Nema kupanja, samo kratko tuširanje i ponovno korištenje te iste vode, kao i skupljanje te ponovno korištenje vode od pranja rublja. Uvijek imamo u rezervi šest do sedam kanistera s 25 litara vode. I nadamo se napokon kišovitijoj zimi – optimistična je stanovnica Cape Towna Caelyn Robertson.
Većina kiše u Cape Townu i okolici padne tijekom zimskih mjeseci (lipanj i srpanj), dok je ostali dio godine većinom vrlo suh. Prosječno u Cape Townu godišnje padne 820 mm kiše, a u posljednje tri godine je palo 549 mm, 634 mm i lani rekordno niskih 499 mm. Stručnjaci se slažu, to se događa jednom u 300 godina, ali upozoravaju da su tome vjerojatno kumovale klimatske promjene.
Ali, suša je samo jedan dio problema. Cape Town danas službeno s predgrađima ima 3,8 milijuna stanovnika (neslužbeno debelo preko 4 milijuna), dok je prije samo 15 godina u gradu živjelo 2,7 milijuna ljudi.
– Posljednjih godina u Cape Town je doselilo stotine tisuća ljudi zbog lakšeg pronalaska posla i veće sigurnosti. Mnogo ljudi dolazi iz Johannesburga, ali i ostalih dijelova zemlje i inozemstva, a to nije pratila izgradnja infrastrukture i, u kombinaciji sa sušom, došlo je do kolapsa. I u prometu su zbog toga velike gužve cijeli dan – rekao nam je turistički djelatnik Eugene.
Političari su se zbog toga našli na udaru. Građani im zamjeraju što su još lani, kad je već bilo izvjesno da će doći do krize, 25% gradske vode ustupili poljoprivrednicima po subvencioniranim cijenama. A tko je odgovorniji za ovakvu situaciju prepucavaju se lokalni čelnici i državna vlast.
Helen Zille, premijerka pokrajine Western Cape, jedine u kojoj vlast ne drži Afrički nacionalni kongres (ANC) i bivša gradonačelnica Cape Towna te čelnica Demokratske alijanse, glavne oporbene stranke ANC-u na nacionalnoj razini, krivicu svaljuje na klimatske promjene i državnu vlast, koja je, kako kaže, odgovorna za opskrbu vodom. Oni, pak, kritiziraju lokalnu upravu da godinama ništa ne čini kako bi riješila taj komunalni problem. A svi sada na brzinu nastoje “ugasiti vatru”, ali vode je sve manje i manje. Prije svega, pripremaju se za sve bliži “nulti dan”, kada će pitka voda postati vrijedna života, a iako je Cape Town jedan od najsigurnijih gradova JAR-a, stopa kriminaliteta je još uvijek mnogo veća nego, primjerice, u Europi. U pripravnosti je i vojska. Gradski ured za vodoopskrbu i odvodnju u danima najveće krize istražuje i slučajeve trgovaca koji navodno prodaju vodu iz slavina u dućanima.
Ubrzano se razrađuju planovi kako će se i gdje voda distribuirati građanima (200 punktova) i kako zbog toga ne bi došlo do nereda. Dakako, voda bi prvo trebala nestati u predgrađima pa tek onda u centru grada, dok bi škole i bolnice trebale zadnje ostati bez vode. Na “nulti dan” na tim će se punktovima moći dobiti 25 litara vode dnevno po osobi.
Veliki su problem slamovi, koje u JAR-u nazivaju “township” i gdje mnogi ljudi žive u velikom siromaštvu, doslovno u limenim kućicama. Dva najveća u Cape Townu, Khayelitsh i Mitchell’s Plain zajedno imaju službeno više od 700.000 stanovnika. Osim što u njima vodovod i kanalizacija nisu na razini kao u centru grada, ondje će vode prvo nestati. Strahuje se i od zaraza, poput dizenterije i tifusa, do kojih može doći zbog opterećenja kanalizacijskog sustava i manjka higijene.
Sada je kasno...
Iako su svi zaokupljeni rješavanjem trenutačne krize, razmišlja se i kako dugoročno riješiti problem. Kao vatrogasna mjera se na brzinu u funkciju postavljaju tri postrojenja za desalinizaciju, koja bi već u ožujku trebala proizvesti 2 milijuna litara vode, a od lipnja bi trebali osigurati 25 milijuna litara (25.000 kubika). Podsjetimo, trenutačno s restrikcijama grad troši 600.000 kubika dnevno. Za trajnije rješenje s desalinizatorima morske vode bit će potrebni veći sustavi, a to je vrlo skupa investicija.
Sa sušom se bore i vinogradari u svjetski poznatoj vinskoj regiji Cape Winelands koja se prostire u brdima iznad Cape Towna, a koji čine većinu proizvodnje JAR-a kao sedmog svjetskog proizvođača vina.
Već se tri godine bore sa sušom, što je rezultiralo nedostatkom vode za navodnjavanje i neki vinari su zbog kvota morali smanjiti navodnjavanje za 80% pa su prinosi od ovogodišnje berbe koja je upravo završila procjenjuju oko 20% manji i mnogim proizvođačima, a cijela vinska industrija tamo zapošljava oko 300.000 ljudi, prijeti katastrofa. Ovakvi suhi vremenski uvjeti koristit će proizvođačima koji proizvode vrhunska vina, dok će ostali, a 60% vina se izvozi iz JAR-a u rinfuzi, od ovogodišnje berbe imati gubitke.
Ali, to su trenutačno sekundarni problemi, jer grad i se bori da četiri milijuna stanovnika ne ostane potpuno bez pitke vode. Za sva trajnija i sustavna rješenja sad je kasno, građani su sada osuđeni na ekstremnu štednju vode kako bi gotovo ispražnjeni rezervoari izdržali do lipnja i srpnja te molbe prema Svevišnjem da nakon tri sušne zime ova bude barem s prosječnim padalinama.
