Zašto je vukovarska ratna kronika Alenke Mirković nepročitana?

Za tjedan dana na zagrebačkom Velesajmu počinje Interliber. Sajam knjiga kojeg, doduše, kritiziraju pisci, izdavači, pa čak i posjetitelji, ali i jedino mjesto u Hrvatskoj na kojem se knjige još uvijek prodaju u većim količinama. I ove godine izdavači će, krizi usprkos, na obale Save donijeti na stotine novih naslova, ali će i pokušati isprazniti prepuna skladišta.

Pretpostavka je, da, ako se knjige prodaju, da se onda i čitaju. Ali neke su ipak temeljito nepročitane. Jedna od tih je, na žalost, i mala ratna kronika vukovarske novinarke Alenke Mirković “Glasom protiv topova” koju je baš za Interliber prije dvije godine, točno uoči dvadesete obljetnice pada Vukovara objavio zagrebački nakladnik Jesenski i Turk. Ta je knjiga novinarke i književne prevoditeljice prvi puta objavljena još 1997. godine te je izborila prestižnu nagradu Ksaver Šandor Đalski.

Ozbiljni književni kritičari smatraju je jednom od ponajboljih knjiga o hrvatskom Domovinskom ratu, pa je čak i pomalo čudno da se drugo izdanje čekalo punih četrnaest godina. Ali bolje je ikad nego nikad. I premda je svoje novo izdanje Alenka Mirković nadopunila i zapravo aktualizirala i potresno iskrenim pogovorom, čini se da knjigu “Glasom protiv topova” nisu pročitali oni koji su je svakako trebali pročitati, a to su naši vlastodršci koji svojim odlukama ili tehničkom provedbom postojećih odluka i odredbi trenutno maltretiraju ne samo Vukovar i Vukovarce te vukovarske branitelje nego i cijelu Hrvatsku. Jer u svakoj provedbi odluka i odredbi postoje nijanse. I jer se svaka odluka može promijeniti nabolje. Ali za to mora postojati politička volja.

Alenka Mirković u svom pogovoru novog izdanja knjige “Glasom protiv topova” koji je napisan u veljači 2011. godine, ali je ostao temeljito nepročitan, spominje da joj je mnogo ljudi koji su pročitali prvo izdanje njene kronike zamjerilo njezin završetak jer im se učinio odveć malodušnim. A onda je Alenka Mirković otišla korak dalje pa je i pogovor iz 2011. godine završila znakovitom rečenicom “Vidimo se u sljedećem ratu. Sretno…” Ali tu rečenicu kao da nitko iz Hrvatske nije pročitao, a ako je i pročitao, nije shvatio.

A ako je našim političarima, kako onima na vlasti, tako i onima u oporbi, previše naporno pročitati 415 stranica Mirkovićkine kronike, sigurno imaju vremena pročitati desetak stranica pogovora. A već bi iz tog pogovora mogli shvatiti jako puno i o trenutnoj političkoj (a onda i sigurnosnoj) situaciji ne samo u Vukovaru, nego i u cijeloj Hrvatskoj.

Jer gotovo cijela Hrvatska bila je na ovaj ili onaj način na prvoj liniji fronte jednog rata koji nije proglašen, ali sasvim sigurno još nije završio. Jer u ovim krajevima još traju i strahote Drugog svjetskog rata, koji mnogi intelektualci (primjerice Slobodan Šnajder) nazivaju nezavršenim.

Nažalost, ratovi ne završavaju u ulickanim dvoranama kada vojni i politički vođe potpisuju mirovne sporazume nakon čega slijede licemjerni domjenci, nego traju puno dulje nego što je potrebno da se osuši tinta na mirovnim papirima. A da ratovi imaju to dugotrajno, podmuklo i tinjajuće djelovanje, uče nas ponajviše naši pisci, među njima i Alenka Mirković, koja je i te 1991. godine u Vukovaru pokušala glasom utišati topove, ali nije uspjela. Onda je sjela i napisala knjigu jer topovi, metaforički rečeno, nisu prestali pucati ni 1991. ni 1997., a ni 2011. pa još manje ove 2013. godine. I naše bi političko i vojno vodstvo to znalo da čita Alenku Mirković ili barem njezine pogovore. Ali njih ne zanima ni Interliber ni knjige koje se na Interliberu predstavljaju. Oni su tu samo zbog provizija.