U trenutku kad pišem ovaj osvrt, još se uvijek ne stišava silna, zastrašujuća, ali, nažalost, i krajnje neprosvijećena, zapravo neuka, verbalna politička oluja kojoj je izložen predsjednik zagrebačkog Županijskog suda Ivan Turudić zbog intervjua "Nisam otišao u Knin da ne bih zviždao" koji je dao Večernjem listu. Plejadu politički i medijski utjecajnih, a ratnički i osvetnički raspoloženih, kritičara Turudićeve "politizacije" i dalje predvodi predsjednik Republike i sveučilišni profesor kaznenog i kazneno-procesnog prava dr. Ivo Josipović, a na sličnim teorijskim i političkim pozicijama – koje je predsjednik Republike ovako definirao: "javni politički angažman sudaca smatra neprimjerenim i inkompatibilnim s dobrim demokratskim načelima i podjelom vlasti te da bi sudac s političkim ambicijama trebao odstupiti iz pravosuđa i posvetiti se politici" – našli su se i bivši predsjednik Vrhovnog suda Krunislav Olujić, dvije bivše ministrice pravosuđa (Vesna Škare-Ožbolt i Ingrid Antičević-Marinović), saborski zastupnik i sveučilišni profesor dr. Josip Kregar, bivši komunistički državni tužitelj, a danas odvjetnik poznatih udbaša Anto Nobilo te gotovo svi medijski stavotvoritelji.
Razumijevanje za povike
Najpoznatiji hrvatski sudac u intervjuu je pokazao puno razumijevanje za salve zvižduka, povika i uvreda kojima su "nagrađena" tri vodeća hrvatska politička "tenora" na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja u Kninu, izrazivši mišljenje kako nije tamo otišao kako ne bi došao u iskušenje da i sam, kao branitelj, zviždi. Opravdanje za protestno ogorčenje i ponašanje branitelja i naroda pronašao je u postupcima trenutačnih, demokratski izabranih, hrvatskih vlastodržaca: premijera Zorana Milanovića proglasio je boljševikom i monarhom koji sustavno napada pravosuđe, a sam "pluta bespućima svog neznanja i bahatosti"; predsjedniku Ivi Josipoviću implicite je zamjerio to što djeluje kao politički zaštitnik i mecena optuženih udbaških ubojica, a javno mu je poručio i da "mora razmisliti treba li mu Saša Perković ostati savjetnik". Kritički se osvrnuo i na dopredsjednika SDSS-a Milorada Pupovca nazvavši ga "etnički pristranim".
Nakon što su ga kritičari, pozivajući se na pogrešno shvaćena načela o podjeli vlasti i neovisnom pravosuđu, javno pozvali da podnese ostavku i da se tek onda politički angažira (Josipović) ili javno zatražili da ga nadležni "organi" stegovno kazne i smijene (Olujić, Nobilo), prozvani sudac trezveno je odgovorio samo najvažnijem "neprijatelju", predsjedniku Josipoviću: "Ako mi prigovara da sam rekao nešto o Oluji, ja sam, za razliku od njega, branitelj i imam pravo komentirati, jer je Dan hrvatskih branitelja moj praznik. I to mi pravo nitko ne može oduzeti. Taj me je Dan (hrvatskih branitelja) ogorčio, jer se sveo na praznik triju predsjednika, a ne branitelja. Uvijek ću to govoriti, čak i po cijenu da me Josipović makne sa sudačke dužnosti. Danas je rekao da bi to trebalo učiniti, a nakon riječi dolaze djela. Nije to rekao bilo tko, to je rekao predsjednik države."
I dok predsjednik Republike i dalje uporno kritizira i na ostavku poziva politički mu nepodobnog i mrskoga suca, znatno mudriju reakciju pokazali su i pokazuju predsjednik VRH-a Zoran Milanović (odlučio se za šutnju), njegov ministar pravosuđa Orsat Miljenić (izjavio je da nema zakonske mogućnosti za reakciju) i predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin (Večernjem listu smireno je kazao kako će nakon povratka s godišnjeg odmora pročitati što je rekao Turudić i da će tek nakon toga procijeniti treba li i kako reagirati).
Suzdržanost "trojca" Milanović-Miljanić-Hrvatin znatno je mudrija od uzavrele žudnje Ive Josipovića i njegovih javnih epigona za osvetom, očito je, njima omraženom, drskom, ali i odvažnom sucu koji je s jednakim porivom otišao dragovoljno braniti narod i domovinu, kao što godinama pokušava suditi zakonito i po svom uvjerenju pravedno i moralno.
Naime, sve ono što je u konkretnom slučaju javno izgovorio sudac Ivan Turudić nema baš nikakve veze – kao što si umišljaju i javno tvrde njegovi "neprijatelji" – s načelom o podjeli vlasti i neovisnosti pravosuđa, već se njegovim NEOTUĐIVIM ustavnim (članak 38. Ustava RH), zakonskim i najvažnijim međunarodnim poveljama zajamčenim pravom na slobodno mišljenje i slobodno izražavanje svakoga, pa i političkoga, mišljenja i uvjerenja.
Nema doslovce nijedne ustavne, zakonske ili deontologijske (sudačko-etičke) odredbe koja bi hrvatskom ili europskom sucu pojedincu ili sucima kao profesiji ograničila korištenje tog, jednog od najvažnijih univerzalnih ljudskih prava.
Da je tome tako mogli bi naučiti i "učeni" progonitelji suca Turudića koji bi njemu osobno i svim sucima – koji imaju politička i ina uvjerenja različita od njihovog i njihova političkog plemena/sekte/stranke – začepiti gubicu.
Zakon o sudovima sucima zabranjuje članstvo u političkim strankama i profesionalno bavljenje političkom djelatnošću (članak 90., stavak 1.: "Sudac ne smije biti član političke stranke niti se baviti političkom djelatnošću."), ali im ne zabranjuje i ne može zabraniti ili ograničiti slobodu mišljenja i slobodu izražavanja osobnih mišljenja i uvjerenja o bilo kome ili bilo čemu, pa i o trojici hrvatskih političkih vrhovnika, vezira ili voždova – Josipoviću, Milanoviću i Pupovcu.
Pravo sudaca na slobodno izražavanje mišljenja i uvjerenja u tom je smislu jednako važno za pravnu državu kao i načelo o podjeli vlasti i načela o neovisnom pravosuđu. Jer sudac ili suci kojima bi bilo oduzeto ili bitno ograničeno pravo na slobodno izražavanje mišljenja i uvjerenja (za što se zapravo zalažu sudionici udruženog "zločinačkog" pothvata: Josipović, Kregar, Olujić, Antičević-Marinović, Škare-Ožbolt) ne bi ni mogli donositi neovisne sudačke odluke, kao što je to i bio slučaj u doba komunističkog jednoumlja.
Presuda Europskog suda
A da suci doista imaju pravo na slobodno izražavanje misli i uvjerenja potvrdio je i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u poznatom procesu "Kudeškina protiv Rusije". Sedmeročlano sudsko vijeće – u kojem je bila i Hrvatica Nina Vajić – presudilo je 2009. da je Vrhovni sud Ruske Federacije protuzakonito opozvao/smijenio sutkinju moskovskog suda Olgu Borisovnu Kudeškinu zbog toga jer je dala jedan novinski intervju u kojem je iznijela niz kritičkih prosudbi o ruskoj politici i pravosuđu.
Europski sud presudio je da spomenuta sutkinja, ali i suci općenito, na temelju članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, ima pravo na slobodno izražavanje koje uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Sud je također presudio da je sloboda političkog govora posebno zaštićena člankom 10.
Zaključiti mi je. Agresivni, nesnošljivi i posve neuki pokušaj predsjednika Republike i njegovih medijskih ortaka i jataka da "začepe usta" sucu Ivanu Turudiću ili da ga prognaju iz hrvatskog pravosuđa na kraju krajeva je osuđen na potpuni fijasko. U Zagrebu i Hrvatskoj danas ili u Strasbourgu kroz nekoliko godina.
>>Policija: Nije bilo prisluškivanja ni praćenja suca
U normalnome svijetu sigurno se nebi moglo desiti da premijer na mjesto ministra i vicepremijera postavlja čovjeka koji bi mogao završiti u zatvoru( Čačić). U normalnome svijetu se sigurno nebi moglo desiti da jedna vlada podmuklo, nasilno i preko noći postavlja ploče sa ćirilicom u jedan tako osjetljiv grad kao što je Vukovar. U normalnome svijetu sigurno se nemože desiti da jedna vlada u svom parlamentu donosi zakon za zaštitu udbaša koji su progonili i vršili brutalne likvidacije hrvata po cijelome svijetu.