Zašto nije dobro da se razrušena Banovina obuhvati zakonom o obnovi Zagreba

Kada se dogodio prvi razorni potres koji je pogodio Petrinju, Sisak i okolna mjesta, gradonačelnici spomenutih gradova odmah su predložili da se to područje uvrsti u zakon kojim se regulira obnova oštećenja nastalih na području Zagreba i okolice od potresa iz ožujka prošle godine. Taj prijedlog formalizirao je SDP te u saborsku proceduru formalno uputio prijedlog izmjene predmetnog zakona kako bi se njime obuhvatila i područja Banovine te Karlovačke i Zagrebačke županije pogođena dvama razornim potresima potkraj prosinca. Izjave Vladinih dužnosnika također sugeriraju da se razmišlja u tom smjeru.

U ovom tekstu želimo argumentirati zbog čega to rješenje smatramo lošim i zbog čega bi bilo bolje da se za područje Banovine donese poseban zakon. Prije svega, očito je da su razmjeri štete bitno drukčiji. Područje Petrinje i Gline s okolnim selima pretrpjelo je znatno veća oštećenja od područja pogođenih potresom iz ožujka. Prema medijskim izvješćima, normalizacija života u tim naseljima i gradovima nije moguća u kratkom vremenu. Osim stambenih objekata temeljito su uništeni ili oštećeni gotovo svi objekti javne namjene (bolnica, domovi zdravlja, škole i vrtići, uredi gradske uprave itd.). Prema izvješćima, oštećena je i infrastruktura, prije svega vodovodna i kanalizacijska mreža (tamo gdje ih je uopće bilo), pa i pojedini elementi infrastrukture za opskrbu električnom energijom. Oštećeni su kolnici na ulicama i cestama, a sam proces intervencije i pomoći uništit će seoske putove i pristupne ceste. Zakon kojim se regulira obnova Zagreba i okolice prvenstveno je pisan radi sanacije privatnih stambenih objekata, pa je i po samom nazivu jasno da se regulira „obnova zgrada“. Na području Banovine trebat će obnoviti puno više od privatnih stambenih objekata, ali i puno više od samih zgrada, bez obzira na namjenu i vrstu vlasnika. Stoga je jasno da je „zakon o obnovi Zagreba i okolice“ zapravo u svom obuhvatu preuzak za ono što je potrebno obnoviti na području Banovine.

Druga važna razlika, koja očito proizlazi iz prethodno rečenog, jest činjenica da na području Zagreba i okolice život (gospodarski, društveni, kulturni, vjerski itd.) nije stao, nego se nakon nekoliko dana nastavio više-manje po uobičajenom ritmu za veliku većinu stanovnika. Samo manji dio stanovnika je zbog stanja svojih stambenih nekretnina morao napraviti neke promjene u svojoj svakodnevnoj rutini. Situacija je na Banovini dijametralno suprotna. Tamo se ni jedan aspekt života ne može nastaviti po uobičajenoj rutini, niti će to uskoro biti moguće. Prema izjavama gradonačelnika Petrinje dade se zaključiti da mnogi ljudi ondje nemaju kamo otići na posao (ako su prije potresa i imali). Vidimo da mnoge prodavaonice nisu otvorene. Vjerojatno je isto i s uslužnim djelatnostima. I tko zna kada će se pojedine od tih aktivnosti uopće moći normalizirati.

VIDEO Čišćenje ulica, saniranje dimnjaka i krovova u Petrinji

Ulice Petrinje u ponedjeljak 4. siječnja

Stoga za to područje treba posve drukčiji koncept obnove, koji mora uzeti u obzir složenost situacije te mora na neki način uspostaviti vrlo pažljivo sustav određivanja prioriteta. Pred onima koji će voditi obnovu uskoro će se javiti vrlo neugodni izbori, kao hoće li se sredstva usmjeriti više u smjeru privatnih stambenih objekata ili u smjeru javne i komunalne infrastrukture. Svatko tko misli da se nećemo uskoro naći pred takvim dvojbama ne shvaća razmjere i složenost problema, a „zakon o obnovi Zagreba i okolice“ ne sadrži mehanizme i tijela koja takve odluke mogu donositi. Osim toga, obnova Banovine je puno složenije pitanje, nije samo financijsko i građevinsko-arhitektonsko. U taj proces će trebati uključiti puno širu sliku, pa i stručnjake za puno više područja, za što će trebati osmisliti adekvatna tijela i mehanizme upravljanja (prihvatimo li uvjerenje predsjednika Republike da novac neće biti problem).

Treća važna razlika leži u činjenici da u ekonomskom i socijalnom smislu postoji ogromna razlika između područja Banovine i područja Zagreba i okolice. Ta je činjenica svima bjelodana, ali se ipak čini da je svi ignoriraju. Ekonomski i fiskalni potencijal Grada Zagreba s jedne strane te Sisačko moslavačke županije i gradova Petrinje i Gline s druge nije za uspoređivanje. Nije za uspoređivanje ni socioekonomski status stanovništva tih dvaju područja. Prema tome, model financiranja obnove ne može biti ni sličan u ta dva primjera, pa iz te perspektive ni primjena zagrebačkog zakona na Baniju nije moguća. U konačnici, treba naglasiti ono što se u javom prostoru posljednjih dana već moglo čuti. Banovini nije potrebna obnova, nego nova gradnja i novi početak. Obnova na neki način podrazumijeva da stvari treba vratiti na prijašnje stanje. No, povratak na prijašnje stanje je loša opcija, znamo li da je prijašnje stanje bilo loše, da se radi o jednom od najsiromašnijih dijelova Hrvatske, da se radi o iseljenom području koje je u konačnici imalo lošu razvojnu perspektivu. Povratak na prijašnje stanje samo bi stvorio nove frustracije stanovništvu jer povratak na prijašnje stanje zapravo nije ni moguć, a pokušaj da se ono postigne stvara nezadovoljstvo.

Zato o “obnovi” Banije doista treba razmišljati na drukčiji način. Ako se to područje želi sačuvati kao vitalni prostor, u kojem ljudi žive i žele ga razvijati, u to se područje mora uložiti golem novac. Standardi u gradnji i opremanju i privatnih stambenih prostora i javne komunalne infrastrukture moraju biti znatno iznad onih koji su bili prije razornih potresa. Jedino se na taj način mogu pokušati kompenzirati nematerijalni gubici stanovništva, a onda time i dati novi impuls opstanku, a nadamo se i razvoju tog područja. U tom je procesu od vitalne važnosti da se izbjegne uobičajena politizacija te da oni koji vode proces budu otvoreni i spremni saslušati različite argumente i stručnjake.