Iako je duboko dvojbeno koliko je to profesionalno i etično, policija je objavila snimku krvavog napada pred Banskim dvorima. Naravno, dobili smo više pitanja nego odgovora, no, glavni cilj vjerojatno je postignut: demonstrirati javnosti s kojom brutalnom odlučnošću je bezumni napadač stupio pred svetog Marka, s nedvojbenom namjerom da ubije.
To je sasvim očito politički cilj na koji se policija odlučila pod izravnim pritiskom iz Banskih dvora. Time je sasvim sigurno barem malo izblijedila aura romantičnog narodnog osvetnika u naivnoj uobrazilji onih koji su mu na društvenim mrežama javno iskazivali suosjećanje i podršku te gradili dojam da je on dao život za neki viši cilj. No, ono što smo vidjeli uglavnom ukazuje na to da je priča o organiziranom terorističkom napadu poprilično šuplja. A nastupi premijera, ministara i dijela oporbe duboko promašeni.
Da, izjave Ivana Penave i Karoline Vidović Krišto jesu pogrešne. Nikad, pa ni tada, nakon što dođe do krvavog izljeva frustracija, a pogotovo kad nešto makar i rubno ima dodir s terorizmom, ne stavljaš u prvi plan razumijevanje ili suosjećanje s napadačem. Niti govoriš išta što bi se na taj način moglo krivo shvatiti, koliko god istine u svemu izrečenome možda bilo. To je trenutak u kojem političar mora zagristi jezik i beskompromisno se staviti u zaštitu žrtve nasilja.
S druge strane Plenković u jednome jest u pravu: mržnja u Hrvatskoj jest sasvim opipljiva. I nedvojbeno buja. Također i mržnja prema njemu osobno. No, bez obzira koliko u tome bilo istine, i koliko god takva pozicija bila objektivno neugodna, u ključnom obraćanju javnosti staviti sam sebe u epicentar ili u prvi plan isto tako je elementarno pogrešno. U knjizi odgovornog kriznog upravljanja to se sasvim sigurno nikad ne radi. U trenutku dok se ustrijeljeni policajac u bolnici bori za život, bez ikakvog dokaza sugerirati da je prava meta napada koji "ima elemente terorizma" bio on sam, premijeru sasvim sigurno neće donijeti pozitivne bodove.
Snimka zorno potvrđuje ono što smo već znali: što god bilo u njegovoj ludoj glavi, napadač na ovaj način nije imao nikakve šanse niti približiti se premijeru, a kamoli stvarno ugroziti njegov život. Prvi faktor je vrijeme: vjerojatnost da Plenkovića u ponedjeljak u osam ujutro zatekne u Banskim dvorima manja je nego da u to vrijeme na Pantovčaku zatekne Zorana Milanovića. Drugi faktor je mjesto: Pucnjava se dogodila pred ulazom koji Plenković uopće ne koristi, pred kojim stalno stražari barem jedan policajac, a u neposrednoj blizini je još nekoliko drugih. Ne otkrivam nikakve tajne, to je nešto što bi svaki organizirani napadač lako saznao. Plenković i njegova stalna pratnja pak imaju posebne sigurnosne protokole, o kojima, naravno, pisati neću, iako sam na pločniku trga svetog Marka i unutar tamošnjih institucija tijekom dvadesetak godina proveo mnoge preduge sate i dane.
Jedini na koje je napadač u to vrijeme mogao računati da će tamo sigurno biti jesu uniformirani policajci i televizijska ekipa koja ima redovito javljanje uživo, a koja je taj dan pukim slučajem kasnila nekoliko minuta. Naravno, ne pada mi na pamet na temelju toga izvlačiti nikakve dalekosežne zaključke na kakve se odvažio Plenković! Nemamo, dakle, još nikakvog dokaza da je ovo bio neuspjeli atentat na premijera. Nemamo dokaz niti da je napadač isplanirao ništa dalje od te ludosti koju smo gledali okom nekoliko kamera. Naime, iako je rafalima zapravo već "osvojio" ulaz u Banske dvore, napadač nije ni pokušao u njih ući, već se pod sporadičnom vatrom dao u bijeg i okončao svoj život pola kilometra od Trga svetog Marka. Znamo, dakle, da mu je bio ostao još barem jedan metak.
Iracionalnost na svakom koraku! Uz toliko pitanja, a bez ikakvog dokaza, odgovornost za napad uvaljivati u krilo oporbe, javno prokazivati i pokazivati prstom na "ekstremnu desnicu", potpuno je suprotno od onoga što u takvom trenutku odgovoran predsjednik vlade treba raditi. Nervoza ili plan, pitanje je sad? Možda i jedno i drugo. Jasno, nikome na njegovom mjestu ne bi bila svejedna spoznaja da se među nama kreću neljudi koji bi bez oklijevanja pucali na do tada anonimnog policajca, a kamoli na tebe osobno, predsjednika Vlade glavom i bez brade. Te da ima još mnogo više onih koji bi se tome radovali! Ako je samo to u pitanju, onda Plenkoviću puno ljudsko razumijevanje i podrška!
No, posve je druga priča ako on ovo prepoznaje kao priliku za konačni obračun. Ako u ovom trenutku u Hrvatskoj doista postoji neka organizirana "ekstremna desnica" (formulacija s kojom se ja kao i mnogi drugi osobno duboko ne slažem), onda je to dobrim dijelom upravo Plenkovićeva odgovornost. Ako ona postoji, onda to može biti samo dokaz njegovog radikalnog odmaka od Tuđmanove doktrine. Naime, Tuđman je prijatelje držao blizu, neprijatelje još bliže.
U govoru nakon pucnjave, Plenković otvoreno traži priznanje svojih zasluga za civiliziranje HDZ-a. "Obraćam se ljevici", kaže on moljakajući razumijevanje, uvjeravajući ih da je HDZ danas sasvim drugačiji nego što je bio prije pet godina te da je to samo njegova zasluga. Rezultat njegovog mukotrpnog truda! Za sve loše u društvu danas pak ponajviše proziva one koji su donedavno bili članovi HDZ-a i koje je i on sam stavljao na liste.
No, ako u Hrvatskoj postoji formirana desnica, to ja zato što ju je on otpilio iz HDZ-a i na taj način oblikovao iz gline. Da nije Plenkovića, ne bi bilo ni Škore ni Domovinskog pokreta, koji su u retorici HDZ-ovih čelnika u svega nekoliko mjeseci "unaprijeđeni" iz "desnice" u "ekstremnu desnicu". Smiješno, ali čak i Most im je sad "ekstremna desnica"!
Očito da projiciranje postojanja nekog takvog ekstremnog političkog faktora Plenković smatra nuždom, kako bi sebe lakše pozicionirao na priželjkivanom dijelu političkog spektra, no to je potpuno suprotno od onog što je godinama radio predsjednik Tuđman, koji je znao da će takve političke opcije mnogo lakše kontrolirati tako da ih stavi pod marginu vlastitog kaputa, nego da im pruži priliku da se razmašu izvan njega. Koliko god razrovana i podijeljena, na "desnici" su mnogi zahvalni Plenkoviću barem za ovu priliku da konačno postanu zaseban relevantan faktor.
No, to što je u ovom slučaju (možda!) kratkoročno dobro za Plenkovića, (sasvim sigurno!) dugoročno nije dobro za Hrvatsku. Nema mnogo dvojbe, u sljedećih nekoliko mjeseci on i svi mi suočit ćemo s dodatnim uzletom mržnje sa svih strana političkog spektra, koja će moći poslužiti kao dokaz tih teza. No, iracionalnost doslovno buja na društvenim mrežama, neograničena bilo kakvim ideološkim predznakom, a ako suočeni s eksponencijalnom progresijom zaraženih koronavirusom uđemo u neki oblik lockdowna, tad nam doista prijeti eksplozivna situacija.
Ovakve Plenkovićeve izjave nisu smirivanje, već dolijevanje ulja na vatru, a posve opipljivi rast nervoze na svojoj koži svakodnevno osjećamo i mi novinari. Ja osobno šokiran sam koliko mojih virtualnih poznanika, za koje sam mislio da su koliko-toliko racionalni, podržava pravo anonimnih nasilnika da izražavaju svoje frustracije preko naših leđa. Nemalu podršku tako dobiva čak i neandertalac koji s dobermanom na povodcu ("sjedni i čekaj napad!") prijeti Alemki Markotić i televizijskoj ekipi.
Sigurno ne pomaže ni nevjerojatna činjenica da je ususret vrhuncu pandemije hrvatska vlada odlučna izmaknuti tlo ispod nogu blokiranih. Dok Italija i druge europske države produljuju moratorije, Hrvatska ga u očekivanju najtežeg udarca krize – ukida! Ne, nije to pitanje oprosta dugova, kako robotski hladno i elitistički govore Plenković i društvo. Da, dugovi se moraju vraćati, ali ne u višestrukom iznosu koji je stotine tisuća hrvatskih građana već pretvorio u bijelo roblje.
K tome, i dalje ne odgovaraju zašto je Hrvatska jedina država u EU, te u svemiru i okolici, u kojoj ovrha i za najmanji dug podrazumijeva automatsku blokadu računa?!?? Zašto ovih dana ponovno stižu ovršni prijedlozi čak i za iznose od 6 kuna, koji s troškovima prelaze tisuću kuna?!?? To su iznosi za koje bi trebalo biti protuzakonito pokrenuti ovršni postupak!
– Gospodarske posljedice pandemije još su nesagledive, ali socijalne su opipljive i traže hrabre poteze vlade bez udžbeničkih alibija, najmanje što Vlada može učiniti je produljenje moratorija,. socijalno promišljeno, do pronalaska trajnog rješenja, poručuje istovremeno predsjednik Milanović. Dakle, doista je nevjerojatno gdje smo došli kad kao glas razuma moram isticati poruku Zorana Milanovića, koji je svojevremeno bio glavni odgovorni za eksploziju broja blokiranih! Na što je pak spao Andrej Plenković kad mu čak i Zoran Milanović dijeli lekcije iz emocionalne inteligencije i pri tom je do zadnjeg slova i zareza u pravu?
Ovo sa pokretanjem ovrha baš sada kada imamo najgoru pandemiju umjesto da se produži moratorij barem do kraja godine je uistinu teško shvatljivo ili razumljivo .