Mladi liječnik Barry Marshall uposlio se 1979. u bolnici u Perthu, u Australiji, kao specijalizant. Povezao se s patologom Robinom Warrenom kako bi proveo neko znanstveno istraživanje, što je bila obveza tijekom obuke.
Warren mu je rekao kako u uzorcima sluznice pacijenata s čirom na želucu, koje je promatrao pod mikroskopom, povremeno primjećuje neobičnu bakteriju. Imala je spiralni oblik, poput slova “S”. To je bilo čudno, jer kiselina u želucu trebala je razgraditi hranu i uništiti bakterije u njoj. Nijedan oblik života ne bi smio preživjeti nevjerojatno nisku pH vrijednost u želucu.
Dogma medicine 20. stoljeća bila je kako stres pojačava lučenje kiseline, što remeti ravnotežu u želucu, postupno razara sluznicu i razvija čir. Pri dodiru čira s kiselinom oboljeli su osjećali tupu, vrlo neugodnu bol. Od čira je patila svaka deseta odrasla osoba, a lijekovi za smanjenje lučenja kiseline bili su među najprodavanijima. Donosili su farmaceutskoj industriji milijarde dolara, a bolnicama milijune redovitih pacijenata. Mnogim oboljelima je, zbog opasnosti probijanja stijenke, dio želuca morao biti odstranjen opasnom operacijom koja često ne bi dovela do izlječenja, jer čir bi se vraćao.
Marshall je počeo svojim pacijentima uzimati uzorke sluznice želuca. U mikrobiološkom laboratoriju nasadio ih je na hranjivu podlogu, ne bi li uzgojio spiralnu bakteriju. U prvih tridesetak pokušaja nije uspio. No, tehničari u laboratoriju bacali su njegove kulture već nakon dva dana, jer je to bio uobičajen postupak s brisevima dječjeg grla. Tijekom uskršnjih praznika, nasađeni uzorci dva pacijenta ostali su u bolnici tijekom produljenog vikenda, te je Marshall idućeg tjedna pronašao značajno razmnožene spiralne bakterije. Očito, trebale su više vremena za rast. Kulture daljnjih pacijenata više nisu bacane. U svima je vremenom porasla spiralna bakterija, danas poznata kao Helicobacter pylori.
Marshall i Warren shvatili su kako bi mogli biti na tragu nečemu važnom. No, nitko im nije vjerovao. Kada su izlagali na kongresima, dočekao bi ih neugodan muk. Kada bi pokušali objaviti znanstvene radove, recenzenti su ih ismijavali. Ideja kako bi upala i čir želuca, a time posredno i rak želuca, mogli biti uzrokovani bakterijom zvučala je mnogima apsurdno.
Otkriće je moglo potkopati i lijekove farmaceutske industrije vrijedne više milijardi dolara, kao i značajan dio gastroenterološke prakse. Ali, ako su imali pravo, pacijente s čirom trebalo je seliti na odjel zaraza i tamo ih jeftino i trajno izliječiti antibioticima. Marshallu su trebali čvršći dokazi.
Pokušao je zaraziti svinje, miševe i štakore spiralnom bakterijom, dokazati u njih čir na želucu, pa ih izliječiti antibioticima. Iznenadilo ga je što se spiralna bakterija činila prilagođenom samo na ljude, no zaraziti ljude nije bilo etično. Kada je naišao idući pacijent, Marshall mu je uzeo uzorak iz želuca, kultivirao ga u laboratoriju, uzgojio spiralne bakterije i zatim provjerio koji će ih antibiotik uništiti. Dao je taj antibiotik pacijentu i izliječio ga. Zatim je uzeo posudu s bakterijama, zamiješao ih u juhu, te ih sam progutao.
Nakon nekoliko dana probudio se s mučninom, otrčao u kupaonicu i povraćao. Dobio je i truli zadah iz usta. Zamolio je kolege da mu učine endoskopski pregled, koji je pokazao kako su spiralne bakterije svuda u njegovu želucu, a razvila se i upala stijenke. Izliječilo se istim lijekom kojim je izliječio i svog pacijenta.
Sintezu svog rada s Warrenom objavio je u časopisu “Medical Journal of Australia” 1985., iznijevši dokaze kako Helicobacter pylori izaziva i do 80 posto čireva na želucu, te 90 posto čireva dvanaestnika.
Čim se Marshall pojavio u SAD-u, pratili su ga bombastični medijski naslovi, poput “Liječnik-zamorac eksperimentirao na sebi, pa izliječio čir na želucu”. Počeo se stvarati pritisak javnosti na američku administraciju da odobri predloženi način liječenja upale želuca i čira antibioticima. Nadležne su agencije reagirale pozitivno, jer antibiotici su već bili licencirani i sigurni lijekovi. Promjene u liječničkoj praksi počele su se zatim širiti vrlo brzo, sa sjajnim rezultatima. Zahvaljujući suradnji Marshalla i Warrena, čir želuca danas se liječi antibioticima.
Barry Marshall je 1994. primio nagradu Alpert; 1995. nagradu Lasker; 1996. nagradu Gairdner; 1997. nagradu Ehrlich i Darmstädter; 1998. Buchananovu medalju Kraljevskog društva; 1999. je izabran za člana Kraljevskog društva u Londonu, te je primio medalju Benjamina Franklina, a 2002. i Keio nagradu. U 2005. godini, Barry James Marshall i John Robin Warren dobili su Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju. U Australiji je 2006. godine snimljen dokumentarni film o njihovu radu, nazvan “Vodič do Nobelove nagrade za osvajače”.
Zanimljiva tematika, svaka čast autoru, što ne piše o politici, partizanima, ustašama...kao večina ostalih komentatora. Svaka čast, gospodine Rudane, sve najbolje u poslu i u pisanju kolumni.