Ugleda li putnik na cesti za Petrinju ploču s natpisom "Prognaničko naselje Mala Gorica", pomislit će da je ondje ostala zaboravljena desetljeće i više, dok su još prognanici i izbjeglice bili svakidašnjica. No, desno skretanje doista vodi u zadnje veliko prognaničko naselje u Hrvatskoj.
Na proljeće u nove kuće
Izgrađeno 1995. godine donacijom japanske vlade, u 160 stanova tada je primilo 1200 ljudi, a do danas ih je kroza nj prošlo više od 5000. Preostala su još 283 stanara. Drvene kućice u kružnom nizu oronule su, boja im se ljušti, a na mnoge naslanjaju se improvizirane šupe, drvarnica, kokošinjac, što li. Nad blatnim dvorištem vjetar maše prostrtim rubljem, a iza plahte proviruje mališan. U dovratku tiska se hrpa bosonoge djece. – Jesu li vam roditelji kod kuće?
– Nisu! Otišli u Petrinju.
Susjedi se počinju znatiželjno skupljati, iz grupe čujemo ironično: – Nema nijednog od tri BMW-a, nema ih kod kuće!
Tko vozi tri BMW-a, pitamo?
– Muž, žena i najstarija kći!
Otkud im – ne znaju. Nepovjerljivo mjerkajući, ali odlučno, prilazi nam oniži mladić. Simon, ima 24, kaže. Jedan je od dvjestotinjak Janjevaca s Kosova koji su organizirano 1999. dovedeni u Hrvatsku i žive u naselju. Do proljeća će napustiti Malu Goricu jer je za njih u obližnjem selu Dumače sagrađena 41 nova kuća.
– Nismo zadovoljni. Nama su rekli da ćemo dobiti kuće u vlasništvo, a ne da plaćamo najam – govori Simon.
– Ja sam zadovoljan – preuzima krupni starac, Ibrahim Turčinović iz Zenice. – Poslije Nove godine selim se, dali su mi stančić u Petrinji. Normalno da moraš plaćati, nema ništa besplatno. Imam mirovinu 1250 kuna, živjet ću kao i ostali. Što je s ljudima koji nemaju posao ili imaju male penzije, kako oni prežive? – rezonira.
Baka Anđa poziva nas k sebi. Unutra toplo, nakićen mali plastični bor, na zidu masivan križ, pa iako trošno, vidljiva je ženska ruka. Iz Bosanske je Posavine, ima kćer kojoj bi, kaže, i sama trebala pomoći.
– Napravim kolač, eto žao mi tih muškaraca koji su sami, njima je teško – nutka nas kolačima, a na pitanje gdje će ona, oči joj se pune suzama. Neizvjesno je. "Uštekalo" joj živac u vratu, pa glavu okreće samo desno. Zet joj sređuje papire, platio ih 400 kuna, a sad joj kažu da treba nove, pa je srce boli, kaže, odakle...
Tamnokosa žena odbije razgovor, a susjedi nas upute: – Ima šestero djece u Njemačkoj. Pije.
U naselju živi i Vukovarka kojoj su roditelje ubili pred očima pa u Vukovar neće ni mrtva. Samo bi nekamo na more.
Pred jednom barakom dobar auto. – Tu živi čovjek koji ima kuću u Zadru. Neće da se odseli, kaže, on je Vukovarac. Izgubit će sud s državom – kazuju, očito upućeni u svaki detalj jedni o drugima.
– Ma tu nas je samo deset obitelji da smo stvarno u potrebi i nemamo – glavom odmahuje jedan.
Marko i Božana Čović iz Letnice su došli mladi, njemu je bilo 19, a njoj 13. Danas imaju petero djece. Imaju rješenje za novu kuću, no njezin otac nije ga mogao čekati već se prije osam godina vratio u Letnicu. – Vidio je da ništa od kuće koju je Hrvatska obećala. Navikao je nešto raditi, barem kokoši uzgajati, a tu nismo imali mjesta ni za nas – govore.
Nije htio u Vukovar
Preostale korisnike zbrinut će se dajući im u najam stan ili kuću u Petrinji i okolici, a naselje se planira zatvoriti u prvom kvartalu 2015. Kamo će Vukovarci Goran i Irena Petrov, inače sestra Tihomira Purde, ne znaju.
– Nudili su nam neke kuće u lošem stanju, odbili smo. Nudili su nam u Glini, pa što ću ja u Glini, ja sam iz grada – kaže 42-godišnji Goran. Vukovarski branitelj, kaže, bio je od prvog dana, ali braniteljsku mirovinu nema. Njegovi su se roditelji vratili u Vukovar i tamo dobili obnovu, ali on sa ženom i petero djece nije se htio vratiti. Dok su se djeca školovala, imali su doplatak, a sada nemaju nikakvih primanja. – Snađemo se. Moraš – objašnjava supruga.
Pojavio se Krce, muškarac u 40-ima, pun prigovora. – Zašto da plaćam najam kad je to moja kuća? I režije! Odakle režije da platim? Nama je Tuđman rek'o da će da nam daju kuće. Netko je naše kuće uzeo i prodao! Možete li vi neku humanitarnu pomoć da dovedete? – bujica nije prestajala desetak minuta. – I vi se selite, znači, kakvu ste kuću dobili i koliko vas je u obitelji? – pitamo ga.
– Ja, žena, dvoje djece, majka i otac – nabraja. Na to se iz grupe čuje pitanje: – A koliko su ti roditelji već tu?
– Majka je bila jednom, a otac nije – na naše iznenađenje odgovara Krce, pa ga pitamo: – Znači, dobili ste kvadraturu kuće i za roditelje koji uopće ne žive u Hrvatskoj?
Na to nije imao odgovora.
>> Priča o ljudima koji su i u vrijeme progonstva živjeli sa svojim gradom
Ljudi žive i u barakama nakon poplave1964!!!