Zašto Zagreb ne zanima 'Rapsodija za Vukovar'?

Sljedeće nedjelje, 18. studenog, u gradu Vukovaru bit će otežano kretanje. Ništa čudno. Tog se datuma obilježava dan kada je 1991. godine kapitulirala obrana grada Vukovara i to nakon višemjesečnih napada nadmoćnijeg neprijatelja.

Put Vukovara te će nedjelje krenuti na tisuće običnih hrvatskih građana, televizije će gotovo cijeli dan minuciozno prenositi tužnu povorku od vukovarske bolnice do vukovarskog groblja, preživjeli branitelji Vukovara prisjećat će se ratnih dana, a u grad na Dunavu doći će doslovno na stotine političara iz cijele države. I to iz pozicije i opozicije, najvišeg i najnižeg ranga, oni u usponu i oni na zalasku karijere, oni s dnevnicama i oni bez njih. Uz hrvatsko političko vodstvo, bit će na sve spremni i tjelohranitelji, a do Vukovara će ih sigurno dovesti njihovi vozači u udobnim i skupim automobilima.

A samo četiri dana prije 18. studenog, u dvorani Lisinski u Zagrebu koja ima 1800 mjesta trebao je biti održan koncert u spomen na grad Vukovar i patnju njegovih stanovnika. Mjesecima je tako bio oglašivan koncert “Rapsodija za Vukovar” s datumom održavanja 14. studenog.

Riječ je o djelu koji je Vukovaru posvetio svjetski poznati harmonikaš Semir Hasić. No ovaj se koncert, barem u Zagrebu, neće održati. Otkazan je i svi oni koji su kupili karte mogu zatražiti i dobiti povrat novca. A nije ih bilo puno. Jer desetak dana prije koncerta prodano je samo tri stotine ulaznica, pa je organizator morao otkazati koncert, jer bi doista bilo sramotno održati ga u praznoj dvorani.

Često se u medijima čuju glasovi koji su ljuti i indisponirani jer se u Hrvatskoj ne snimaju filmovi o Domovinskom ratu, ne pišu se knjige o Domovinskom ratu, ne stvara se glazba o Domovinskom ratu. I tako redom.

Stvara se dojam da hrvatski umjetnici namjerno prešućuju Domovinski rat i uspomenu na njega. Kao da ga se srame i kao da ga dodatno žele poniziti svojim propustom. A kad se u osvit godišnjice pada Vukovara u hrvatskoj metropoli koja ima domalo milijun stanovnika organizira koncert u spomen na taj tužni događaj koji, da si ne lažemo, do današnjeg dana nije u potpunosti razjašnjen, ne može se naći niti 1800 ljudi koji bi večer proveli uz vukovarsku rapsodiju i u sjećanju na žrtvu grada Vukovara o kojoj još niti izdaleka nije sve napisano.

To je još jedan apsurd iz hrvatske svakodnevice koji obične ljude tjera u očaj.

Koliko danas prosječnog čovjeka u Hrvatskoj doista dotiče neizreciva patnja Vukovara i njegovih građana? Koliko su ljudi u 2018. godini, samo dvadeset i sedam godina nakon pada Vukovara, uživljeni u hrvatsku ratnu povijest? I koliko oni koji u ratu nisu izgubili nikoga doista mogu razumjeti one koji su izgubili najmilije? Mogu li se poistovjetiti s njihovim tugama?

Kolika je uopće težina mučne vukovarske simbolike za ljude okupirane svakodnevnih problemima i konzumerističkim i materijalističkim načinom života? I hoće li adventska dirigirana euforija koja svake godine počinje sve ranije doista pojesti elementarnu ljudsku empatiju?