Predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko u kratkom obraćanju novinarima 4. lipnja 2016., nakon tek okončane dugotrajne i dramatične sjednice Predsjedništva svoje stranke, objavio je novu koalicijski taktiku: “Razgovarali smo o našoj taktici u ovoj situaciji, kako će se stranka ponašati u odnosu na mogućnost novog preslagivanja i zaključili smo da imamo predispozicije, kvalitetne i dobre elemente, da uđemo u novo preslagivanje.”
Vjeruje li Karamarko ili glumi
Riječ „preslagivanje“, koju je u politički i medijski žargon uveo Milan Bandić, postala je tako novom „taktikom“ Tomislava Karamarka, njegova HDZ-a i Domoljubne koalicije. Riječi „preslagivanje“, „preslaganje“, „presložiti“ i njihove izvedenice koje će sigurno pojaviti u danima koji stižu upućuje na lak zadatak „ponovnog ili drugačijeg slaganje nečega“ (vidi definiciju u Velikom rječniku hrvatskog standardnog jezika Školske knjige, str. 1173.): najčešće cjepanica, pruća, slame, posteljine, odjeće, obuće, knjiga i – donjega veša. U danima koji dolaze ti glagoli i glagolske imenice pokušat će se primijeniti na ljude posebnoga soja i kova: takozvane uvažene saborske zastupnike.
Vodstvo HDZ-a i Domoljubne koalicije imenovat će ovih dana (a možda već i jest) jednog ili više „preslagivača“ ili „presložitelja“ (to su moji prijedlozi naziva za nove stranačke aktiviste-pregovarače) koji će od 8. do 18. lipnja – dokad se u Saboru mora glasovati o opozivu Tomislava Karamarka, a vjerojatno i Tihomira Oreškovića – pokušati nagovoriti zastupnike da se pridruže novoj koaliciji koja bi čak mogla promijeniti ime i poslanje: od Domoljubne koalicije u Reformsku ili Reformsko-razvojnu koaliciju. Iako Tomislav Karamarko možda vjeruje, ili tek glumi, da sadašnja Domoljubna koalicija ima „predispozicije za novo preslagivanje“, činjenice na to ne upućuju jer su njegov osobni ugled i vjerodostojnost u javnosti, pa i stranci, odavno pod velikim znakom pitanja. Ne samo što je najnepopularniji živući hrvatski političar nego se crv sumnje u njegovo ćudoređe, domoljublje i vodstvene predispozicije (koristim izraz koji je sam upotrijebio) uvlači i među njegove stranačke suborce. Činjenica da ga je na povlačenje iz Vlade pozvalo troje članova Predsjedništva HDZ-a – Milijan Brkić, Ivana Maletić i Ivan Anušić – pokazuje kako je jezgra pokreta nezadovoljstva njegovom ulogom u hrvatskoj politici osnažena u kratkom razdoblju nakon općega izbornog sabora na kojem je bio jedini crni ovan koji se usudio glasno izgovoriti poznate riječi:
„Smatram da stranka ne može biti talac sudbine bilo kojeg člana.“ U toj situaciji teško mi je zamisliti scenu u kojoj neki od imenovanih tajnih ili javnih „preslagivača“ pristupa nekom oporbenom, neovisnom ili nesvrstanom zastupniku tipa Stipe Petrine, Anke Mrak-Taritaš, Mire Bulja, Drage Prgometa i uz osmijeh kazuje: „Uvaženi, mi upravo radimo na novom koalicijskom saborskom preslagivanju. Za to imamo izvrsne predispozicije: savršen reformski program koji su napisali Nijemci, kvalitetnog novog mandatara Tomislava Karamarka i, iznad svega, dobru volju i odlučnost da Zorana Milanovića i njegove ‘crvene’ spriječimo da ponovno dođu na vlast pa vas, veleštovani kolega, ljubazno i usrdno molimo da se presložite: s nama i k nama.“
Ne moram objašnjavati da bi preslagivač-poklisar bio osuđen na propast jer je idealistički koalicijski zov Domoljubne koalicije u posljednjih pola godine bitno smanjen: uvjerenja da negdašnja oporba, a sadašnja, već propala, vlast donosi boljitak hrvatskom narodu, građanima i državi. Opće je uvjerenje javnosti da nova velika politička pripovijest (naracija) o „novom preslagivanju“ zapravo znači poziv na političku korupciju. Naime, glasovita misao Lorda Actona iz 1887. “vlast (moć) korumpira, apsolutna vlast (moć) korumpira apsolutno“, u doba kad je nastala, više se odnosila na, danas stereotipni, stav kako svaka vlast (moć) kvari ljude, nego na suvremena shvaćanja tog pojma, tj. stjecanja nelegalnih osobnih ili privatnih koristi zlouporabom položaja, ovlasti, uloge ili odluke. Takvo općenito shvaćanje korupcije sadržano je, primjerice, u enciklopedijskoj natuknici briljantne Opće enciklopedije JAZU (danas HAZU): “Korupcija (lat. corruptio), zavođenje, podmićivanje; pokvarenost; potkupljivost (ministara, poslanika, činovnika, novinara i dr.). Korumpirati, potkupiti, potplatiti. Korupcionaš (korupcionist), osoba koja se bavi korupcijom, koja prima mito; podmitljivac, pokvarenjak“. (Svezak 3., str. 608.). Gotovo istu definiciju sadrži i najpoznatiji hrvatski Rječnik stranih riječi, onaj Bratoljuba Klaića (1974., 708).
Sabin korupcijski mač
Nedavno neočekivani, tajnoviti, odlazak predsjednika već pale Vlade Tihomira Oreškovića na otajstvene divane s „kolegama iz SOA-e“, očito koordiniran s predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović i nekom inozemnom savezničkom tajnom službom, na neki je način upozorenje svim potencijalnim „preslagivačima“: ne igrajte se dečki jer tri Velika Brata (DORH, SOA i PNUSKOK) vrebaju na vas. To „vrebanje“ ima čvrsto zakonsko uporište jer Kazneni zakon RH ima posebni članak kojem je svrha prevencija, progon, istraživanje i sudsko kažnjavanje parlamentarne korupcije u zemlji i – EU. Naime, članak 339. tog zakona propisuje: „(1) Tko kao zastupnik u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili kao vijećnik u predstavničkom tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave zahtijeva ili primi mito ili prihvati ponudu ili obećanje mita kako bi u predstavničkom tijelu glasovao na određen način, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina. (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko zastupniku u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili vijećniku u predstavničkom tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ponudi, obeća ili dade mito kako bi u predstavničkom tijelu glasovao na određen način.“ “Glasovanje na određeni način“ zapravo bi trebao biti prvi i najvažniji cilj “taktike“ (taj pojam koristi HDZ) “novoga preslagivanja“.
Svaki saborski zastupnik ili zastupnica koji se upuste u avanturu pregovaranja ili nagovaranja na „novo preslagivanje“ mogli bi se naći na udaru „zlokobnog“ članka 339., kao što se na njegovu udaru našao i bivši vukovarski gradonačelnik i saborski zastupnik SDP-a Željko Sabo zbog telefonskog nagovaranja na „preslagivanje“ dvaju vijećnika vukovarskoga Gradskog vijeća Marije Budimir i Radivoja Đurića.
Zaključiti ću ovako. „Taktika“ novog preslagivanja koju je izglasalo Predsjedništvo HDZ-a za tu je stranku i njena predsjednika samoubilačka, a za Hrvatsku i hrvatski narod neodgovorna i štetočinska „taktika“. Taktika opstanka na vlasti pod svaku cijenu, bez ikakve strategije i bez vizije. Upravo zato, čini mi se da još ima vremena da Karamarko prihvati prijedlog koji mu je na sjednici Predsjedništva HDZ-a dao Milijan Brkić, koji su podržali Ivana Maletić i Ivan Anušić, a koji mu i ja upućujem: da napusti Vladu i time sačuva vlastodržačko-reformski savez Domoljubne koalicije i MOST-a te tako spriječi sve rizike i troškove novih izbora koje HDZ vrlo teško može dobiti.
Taj obnovljeni savez morao bi, dakako, zbog vlastitog samopoštovanja i dostojanstva smijeniti i Tihomira Tima Oreškovića, tj. predsjednici RH ponuditi novog mandatara: sposobnijeg državnika od nevještoga Oreškovića i upućenog u abecedu demokracije. Naime, nakon javnog poziva Tima Oreškovića Tomislavu Karamarku i dr. Boži Petrovu da napuste Vladu pokazali su da Tim nije samo nesposoban premijer nego i loš poznavatelj demokratske abecede. On naprosto ne zna da on kao „premijer iz HDZ-ova šešira“ nema pravo na ostavke pozivati predsjednike dviju stranaka koje su ga, kao mačka u vreći zvanog „ugledni svjetski menadžer“, predložili predsjednici Republike i dali mu povjerenje u Saboru.
Ostavka Tomislava Karamarka na položaj prvog potpredsjednika VRH-a ne bi ni njemu škodila jer bi i dalje ostao predsjednik HDZ-a: sačuvao bi tako predsjednički stranački položaj koji mu na dugi rok nije zajamčen ako „novo preslagivanje“ ne uspije, a ljutnja i nezadovoljstvo stranačkih disidenata nastave rasti.