Zatajena djeca Adama i Eve: Proklet je bio svatko tko je vili iščupao vlas kose

Vile su najčešća mitska bića u cijeloj hrvatskoj mitologiji. Ona su i demonska bića. Osim kod nas, vile imaju mjesta u svim svjetskim mitologijama. One se u budističkoj i hinduističkoj mitologiji zovu apsare, a u grčkoj nimfe. Kod Čeha i Rusa zovu se usaljke. Hrvati pak kraljice ljelje u svojoj tradiciji nazivaju također rusaljkama. No, kako su nastale ili postale vile?

Ljelje, vodene vile, nastale su od rano preminulih djevojaka i žena. Neki slavenski narodi, poput Slovaka, vile smatraju dušama zaručnica koje su umrle poslije zaruka pa lutaju tražeći mir.

U predajama Poljaka vile su duše lijepih grešnih djevojaka koje lebde između neba i zemlje. No, prema kazivanjima Hrvata, vile su zatajena djeca Adama i Eve. Naime, Bog se sažalio nad Adamom i Evom, nakon što ih je prognao iz raja, te ih posjetio. Kad ih je Bog upitao za broj djece, bilo ih je stid što ih imaju puno pa su slagali da ih imaju šestero, a imali su ih dvanaestero. Zatajili su najljepše kćeri. „Koliko vidljivih, toliko nevidljivih“, rekao im je Bog pa su tako zatajene kćeri postale vile.

Prema drugim hrvatskim predajama i kazivanjima, vile su postale od djece koja Adam i Eva nisu odveli na krštenje budući da su se stidjeli što ih imaju puno. One koje nisu doveli na krštenje Bog je pretvorio u vile i vještice. Vile kao natprirodna ženska bića stanuju u pećinama i gorama. One su duhovna bića. Kad se materijaliziraju, poprimaju oblik djevojaka duge plave kose, vitke su, imaju plave ili zelene oči, nose cvjetni vijenac na glavi. Odjevene su u duge bijele haljine.

Kad je neka djevojka jako lijepa, onda su naši preci govorili da je vila nagorkinja (vila na gori). Međutim, vile imaju jednu manu – na nogama imaju magareća kopita ili kozje papke, ponekad na glavi imaju i roščiće. One imaju krila, mogu letjeti, a kad se kupaju krila odlažu s odjećom. One noću plešu kolo po travnjacima na gori, na proplancima, a trag njihova plesa ostaje u travi. Obitavale su u bunarima, na potocima, rijekama, jezerima i na morima gdje su ih naši preci viđali. U Dalmaciji su obitavale na Biokovu, Mosoru, u Omišu i na Velebitu. Ovisno gdje su prebivale, nazivali su ih Planinkinje, Oblakinje, Nagorkinje, Vodarkinje, Jezerkinje. Na južnom Velebitu postoje nazivi Vilinski kuk i Vilinska vrata. Mile Budak pisao je u svojim djelima o Vilinskim vratima na Velebitu što je stvarni toponim, a ne fikcija. Vjerovanja u vile čvrsto su ukorijenjena kod Hrvata s obje strane Velebita.

I Dalmatinska zagora u svojoj je prošlosti bila opsjednuta vilama. „Ako nisi podojio vilu, nisi dobar čovik“, jedna je od poslovica u Zagori.

Zanimljivo je da Katolička crkva nije zabranjivala priče o vilama. Hrvati su ih voljeli. One nisu činile zlo, osim u nekim slučajevima kad bi im se netko jako zamjerio. Na primjer, ako je netko odao tajnu da imaju magareću ili kozju nogu, prema njemu su bile osvetoljubive i zle. Bilo je poželjno suzdržavati se priče o njihovim stopalima.

Osim toga, nitko nije smio vili iščupati vlas jer bi ga one proklele. Kad bi se vilinske kose zaplele u neki grm i kad bi nekoga dozvale da im otpletu zapletenu kosu, nijedna vlas nije smjela puknuti. Kad bi pukla, onoga tko im je pomagao i nije bio dovoljno pažljiv, obično mladića, vila bi proklela. Kad ne bi pukla nijedna vlas, vila bi donijela dar onome tko joj je pomogao. Nagrada bi u tom slučaju bila bogata. Prema pričanjima jedne kazivačice, danas pokojne, što je prije desetak godina zabilježio dr. Marko Dragić, djevojčica je rasplela zapletene vilinske kose u grmu kupine.

Zamoljena od vile, djevojčica je bila jako pažljiva i nijedna vilinska vlas nije pukla. Za nagradu vila je djevojčici dala vrećicu sa zlatnicima uz napomenu da ne smije otvarati i vidjeti njezin sadržaj dok ne dođe u svoju kuću. I baš pred kućom djevojčica nije više mogla izdržati pa je otvorila vrećicu, a zlatnici su se pretvorili u ugljen. Djevojčica je ipak bila sretna, dobro je prošla jer su vile znale otimati djecu.

U Dalmatinskoj zagori, Lici, Podvelebitu i među Hrvatima u Hercegovini i jugozapadnoj Bosni, čest je motiv u kojem vile pletu konjsku grivu. U izvanrednom radu „Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije“ dr. Marka Dragića, profesora s Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Splitu, zanimljivi su zapisi kazivača o demonskim bićima iz Dalmatinske zagore. Kako su vile voljele jahati konje, naravno dobre konje koje bi nekome po noći uzele iz štale, plele su konjsku grivu dok jašu. Nakon cjelonoćnog jahanja vile bi vratile konje u štalu. Vlasnik takvom konju nije smio ni rasplesti ni ostrići grivu jer bi to bio urok. Valjalo je pričekati da se griva sama rasplete.

„Ako bi in odrizali tu grivu, onda bi konj krepa“, govorili su stari ljudi, poznavatelji priča o vilama, u Dalmatinskoj zagori. Kad su vile posrijedi, česti su motivi u pričama kazivača o vilinskom kolu. Ljudsko biće nije smjelo prekinuti vilinsku igru, njihovo kolo. Onaj tko gleda vile dok igraju kolo, može čak zanijemiti i oslijepiti. Tamo gdje je na livadi ugažena trava, na tom su mjestu vile plesale i igrale kolo.

Sačuvana je priča kazivača, koju je sačuvao dr. M. Dragić, kako desetak vila nagovara neku Anđeliju koja je čuvala blago da s njima igra kolo. „Oj, Anđelija, oj, Anđelija, aj dođi, pa ćemo zaigrat kolo! – Ajde vas odnija đava, satrale ste me nikidan, cili dan, pa me opet danas zovete“, uzvratila je Anđelija. Anđelija nije imala snage igrati koliko su mogle vile. Iako to nije željela, kako kaže kazivač, vile je na to „natraju“, ona mora u kolo s vilama.

Prema predajama, vile su ponekad zavodile mladiće koji im se sviđaju radi potomstva. Rađale su samo žensku djecu. Vilinska djeca, kad bi se slučajno izgubila i zalutala među ljude, niti bi što jela niti bi govorila.

Vile su se u Dalmatinskoj zagori inače hranile medom, maslom, mladim janjčićima i prasićima, dok su u Slavoniji jele mrvice sa stola nakon ljudskog objeda. Vodu nisu pile iz bunara, gušterni, običnih izvora i rijeka, nego iz nepresušnih vrela, baš kako dolikuje vilama. Vile se u zoru umivaju i češljaju na bunarima, kupaju se u jezerima, sastaju u planinama, a plešu na gorskim proplancima i na livadama. Načelno su vile dobre prema ljudima, ali im ne daju svoje nadnaravne moći. Samo im praktično pomažu: liječe ih ljekovitim travama i uče kako se travama mogu izliječiti. Pomažu čak i siromašnima, vojnicima pomažu u boju, zalutalome putniku pokazuju put.

Neki etnolozi i antropolozi među vile svrstavaju suđenice koje upravljaju sudbinom. U grčkoj mitologiji one se zovu Moire. Suđenice nakon trećeg dana od rođenja djeteta dolaze i određuju mu sudbinu. Suđenice se u hrvatskoj predaji još zovu Rođenice, Rojenice, Orsinice, Rožanice, Sudbenice, Sudije, Usude. Prva tka nit života (rođenje), druga odvija životni vijek, a treća prekida život. Svaka od njih nešto predlaže, ali bude onako kako je rekla posljednja.