Najvažniji hrvatski običaji vezani su uz rođenje djeteta, pogotovo na selu, budući da je brak imao svrhu rađanja djece. Trudnice su se morale i trebale braniti od uroka, a rađale su ležeći, stojeći između dva stolca, klečeći, čučeći, uz pomoć babica koje su obično bile seljanke vješte u tim poslovima. U Loboru, u Hrvatskom zagorju, babica je odmah morala poželjeti sve najbolje novorođenčetu: da bude zdravo, dobro, bogato i slično. Zanimljivo je da se dio pupkovine čuvao sve dok dijete ne bi pošlo u školu, a posteljica se, primjerice, zakopavala blizu kuće.
Djetetu rođenom u posteljici pripisivane su gotovo nadnaravne osobine. Za takvo dijete seljaci su vjerovali da će postati pametno, sretno itd. Kad bi se dijete rodilo, u mnogim hrvatskim krajevima bio je čest običaj da se uz njega stavljaju predmeti koji će možda utjecati na njegovo zanimanje: knjiga kako bi postao službenik, učitelj ili liječnik, seljački alati da bi, kako su vjerovali, možda postao stolar, zidar i slično. Srp i rog stavljani su uz novorođenčad kako bi ga zaštitili od uroka.
Običaj je nakon rođenja bio da se dijete odmah krsti. U slučaju da umre nekršteno, moglo bi se pretvoriti u biće s nadnaravnim osobinama.
Ispijanje vode iz zvona
Kumovi, kum ili kuma, u povodu krštenja, prema prijašnjim hrvatskim običajima, nisu davali nikakav dar, pogotovo ne novac, a tek rijetki darivali su dijete košuljicom. Međutim, s vremenom je taj običaj iščeznuo i uvriježio se novi: darivanje novorođenčeta zlatnim nakitom i novcem. Djetetovo rođenje prije se nije posebno slavilo. Ako jest, bilo je to tek simbolično slavlje u skladu s materijalnim mogućnostima, uz prisutnost kuma ili kume. Sve je bilo u krugu obitelji. Međutim, neka vrsta slavlja organizirala se tjedan-dva poslije rođenja. Na “slavlje” je dolazila rodbina, kumovi i babica. Kuma bi obvezno donosila jelo i piće, i to na glavi, u košari, koja je bila prekrivena svečanim stolnjakom.
Takav dar zvao se pogača, prema vrsti kruha koji je bio dio dara. Sadržaj dara se u međuvremenu promijenio, ali je izraz pogača ostao. Pa ipak, u nekim hrvatskim krajevima rođenje muškoga djeteta slavljeno je kao svadba. Rodilja se nakon poroda “čistila” 40 dana jer se mislilo da je nečista i da je u tom periodu izložena lošim i zlim utjecajima. Nije smjela za to vrijeme izlaziti van i hodati okolo. Rodilja se postupno, uz posebne obrede i molitve u crkvi, vraćala uobičajenim poslovima. Kumovi su darivali svoje kumče tek na prvi rođendan, obično košuljom, a poslije nisu imali obveza prema njemu sve do ženidbe odnosno udaje. U povodu prvog rođendana ili neposredno prije, dijete je, prema hrvatskim običajima, dobilo posebnoga kuma ili kumu koji su imali poseban zadatak – djetetu odrezati malo kose.
Kum je to činio uz dobre želje kumčetu koje je pritom izgovarao. Takvo se kumstvo zvalo šišano kumstvo. Uvojak odrezane kose spremao se u posebnu škrinjicu ili stavljao na rodno drvo. Pri “šišanju”, kum je darivao kumče, a djetetovi roditelji kuma. Ako je dijete za vrijeme “šišanja” bilo bolesno, vjerovalo se i očekivalo da će to utjecati na zdravlje. Bio je to ujedno i jedan od načina “liječenja” djeteta. Hrvatski etnolozi zabilježili su brojne metode liječenja bolesne djece, koji su uglavnom temeljeni na magiji, što je pretkršćanski običaj, kao i liječenje uz pomoć narodnih lijekova.
Primjerice, ako dijete nije prohodalo na vrijeme, odgovor se tražio u magijskom – da triput preskoči prosjački štap.
Ako, recimo, dijete nije na vrijeme počelo govoriti, poticalo ga se raznim vježbama za govor, igrom riječi i slično, ali i magijskim činom, na primjer da pije vodu iz zvona. Zvono simbolizira zvuk, glas koji drugi čuju. Ispadanje prvog zuba pratilo je odlaganje tog zuba na tavan ili drugdje. No, rastom, djeca su u seoskim sredinama dobivala novu zadaću, počela su čuvati stoku i biti pastiri.
Potom, djeca su odrastala i tako što su davala svoj doprinos običajima; jurjevskim, ivanjskim ili duhovskim. Ivanje ili Ivanjdan je dan rođenja sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, što se otprilike poklapa s ljetnim solsticijem (21. lipnja), najduljim danom u godini. Za Ivanje je najvažnija karakteristika paljenje vatre, ivanjskog krijesa, oko koje bi uslijedilo okupljanje, plesanje i pjevanje. Djeca su ponekad u igri preskakala vatru. Ivanjski kresovi su zajednički svim Hrvatima, ali i tradicija gotovo svih europskih naroda. Vatra je simbol sunca. A moć ivanjskih kresova imali su i ugarci, koje su u južnim hrvatskim krajevima stavljali u zid štale, što je utjecalo na zdravlje blaga. A kad bi došlo vrijeme krizme, djeca su dobivala još jednog kuma ili kumu. Hrvatska djeca u prošlosti su se igrala dostupnim predmetima, prućem, ilovačom, oblucima, kukuruznim klipovima itd.
Međutim, u Dalmatinskoj zagori, Hrvatskom zagorju i Prigorju proizvodile su se i igračke koje su bile namijenjene tržištu. To je bila poluobrtnička ili obrtnička djelatnost pod utjecajem zapada.
Od druge polovice 19. stoljeća izrađivale su se igračke od drveta ili keramike. Drvene igračke izrađivali su seljaci u zagrebačkom prstenu, a žene su ih oslikavale.
“Najčešće su to bile svirale s jednom ili dvije cijevi, štap s gornjim dijelom u obliku sjekirice te igračka u obliku ptice na kotačima kojoj se pri vožnji pokreću krila. Izrađivane su uglavnom od vrbova drveta, a ukrašavane geometrijskim ornamentima, dobivenim paljenjem drevene površine”, pisala je Iris Biškupić-Bašić u svome radu o proizvodnji dječjih igračaka u knjizi Hrvatska tradicijska kultura.
Igračke – keramičke figure
Proizvodnja takvih igračaka između dva svjetska rata bila je jako povećana. Tada se izrađuju i glazbene igračke, a nakon 1945. igračke u obliku tamburice, čekića, pištolja, riba ili pijevca.
Izrađivano je i dosta igračaka u obliku životinja; konja s kolima, volova s jarmom, ptica, zečeva i slično. Izrađivale su se i igračke u obliku kuhinjskih predmeta, vlakova, tramvaja itd.
Građa za te igračke bio je materijal iz okolice – vrbovina, javorovina, bukovina. Nakon sušenja komada drveta, materijal se rezao po šablonama. Tradicija izrade igračaka od drveta u Hrvatskoj se očuvala do danas. Najčešće se izrađuju figure konjića, namještaj za lutke, sukladno današnjim potrebama djece, kao na primjer zipka za lutku. Motivi na igračkama bili su tradicijski, a posljednjih desetljeća i nacionalni – grb, trobojnica. Prodavale su se diljem Europe pa čak i u Australiji.
Naši preci izrađivali su i keramičke igračke, što ne čudi budući da Hrvatska ima bogatu lončarsku tradiciju. Centri tih zanimanja su ondje gdje ima kvalitetne gline. Najpopularnije figurice igračaka bile su u obliku ptičica, ali i figurice u obliku kokoši, psa, mačke, potom u obliku malih lončića i vrčeva za djecu. Igračke su najčešće bile glazirane smeđom ili zelenom bojom, oslikane šarama i obično opet pečene. Neke su bile prava remek-djela lončarstva.
