S vako malo stručna javnost iznova preispituje smislenost i održivost drugog mirovinskog stupa. Tada društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima (OMF), koja na tom poslu zarađuju 200 milijuna kuna godišnje, pojačaju javnu propagandu i podzemni politički pritisak pa se analize i kritike brzo stišaju. Ali, uzaludno: ne prođu ni dva-tri mjeseca i eto opet neke konferencije, okruglog stola ili savjetovanja na kojemu se nezadovoljstvo ponovo rasplamsa.
To i ne bi bilo tako neobično kada bi posrijedi bila samo gunđanja zavidnih ekonomista. No sa svakom novom erupcijom kritike na svjetlo dana izbijaju sve dramatičnija upozorenja i sve ozbiljnije brojke. Posljednje govore da je i drugi mirovinski stup, prema podacima Hrvatske narodne banke, na kraju drugoga tromjesečja ove godine imao financijske obveze za tri milijarde i 447 milijuna kuna veće od vrijednosti imovine. Drugim riječima, da i drugi stup slijedi sudbinu svojega puno starijega brata, prvog mirovinskog stupa, i nezaustavljivo srlja u deficit i gubitak.
Taj podatak iznio je prošli tjedan profesor Vladimir Čavrak na XXIII. međunarodnom znanstvenom skupu u organizaciji Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i tvrtke Rifin Guste Santinija. Ali ni krupni gubitak nije bio ono najgore što se moglo čuti o drugom stupu.
Još se više valja zamisliti nad podatkom koji je iznio profesor Čavrak, da je čak četvrtina današnjeg hrvatskog javnog duga nastala kao posljedica stvaranja drugog mirovinskog stupa. “Da nije bilo te operacije, današnji javni dug ne bi dosezao 90 posto bruto domaćeg proizvoda nego 60-70 posto, a opterećenje proračuna za plaćanje kamata bilo bi za oko trećinu manje.”
Javnosti je dobro poznato da svi hrvatski porezni obveznici, među kojima su i vlasnici OMF-ova, zbog drugog stupa moraju godišnje iz proračuna prvom stupu nadomjestiti oko pet milijardi kuna, i OMF-ovima platiti oko tri milijarde kamata na novac koji proračun posuđuje od njih.
Da toga nema, hrvatski proračunski deficit odmah bi bio manji za osam milijardi kuna. Ali, Čavrak je priču proširio na prostor koji je do sada izmicao pozornosti i javnosti i stručnjaka.
Da nema deficita koji u proračunu generira drugi stup, Hrvatska bi vjerojatno ispunjavala kriterije iz Maastrichta, bila bi na vratima eurozone i preuzimanja eura, i vjerojatno joj kreditni rejting ne bi bio u razredu “smeća”.
A to znači da, osim što uopće ne bi plaćala kamatu OMF-ovima, Hrvatska bi plaćala manje kamata i na one dvije trećine javnoga duga koje ne potječu iz obveznih mirovinskih fondova. Koliko manje, možemo samo špekulirati, ali vjerojatno je riječ o tri-četiri milijarde kuna.
Sve to prilično mijenja računicu i za vlasnike udjela u OMF-ovima i za sve porezne obveznike. Da se sudionicima drugog stupa štednja u OMF-ovima pod sadašnjim uvjetima ne isplati, to je sasvim sigurno. A veliko je pitanje i bi li i ostali porezni obveznici bili spremni snositi ukupni “tranzicijski trošak” drugog mirovinskog stupa da su svjesni njegove stvarne veličine.
>> Standard & Poor's povećao kreditni rejting HEP-a i izjenačio ga s rejtingom Hrvatske