Umro je otac moje prijateljice. Može se to reći ljepše i osobnije, jer nam je jezik, i dok o smrti govori, ljepši i bogatiji od mnogih drugih jezika. Mojoj prijateljici je umro otac.
Mogu tu činjenicu izreći i tako da istovremeno kažem da se smrt koja se dogodila mojoj prijateljici, barem malo dogodila i meni: prijateljici mi je umro otac.
Ali, ostavimo jezik, tema ove kolumne nije lingvistika ni stilistika, nego smrt, prijateljičin otac koji je umro. Ali i mi živi koji smo ga ispratili. Bože, koji je to lijep sprovod bio. I radostan.
Povrh svega bilo je sunce. Kraj listopada, za koji dan će i Svi Sveti, a ono grije li grije. Ali sva jarost mu ostala u ljetu, a ostala samo očinski snažna i majčinski blaga toplina koja miluje i raduje kosti i duše živih i mrtvih na tom malom groblju usred i iznad Dalmatinske zagore.
Groblje svetog Mihovila na Pokrovniku je na brdu iznad sela. Drevno je to mjesto na kojem ljudi žive još od pretpovijesnih vremena. Odatle valjda i to divno uzdignuće smrti i umrlih gore, iznad postojbine živih, na mjesto s kojeg se pruža jedan od najljepših pogleda na sve strane, na čitav kraj. Na Dinaru, na Prominu, tamo prema moru i Velebitu, preko Miljevaca i duboke brazde u njima, kanjona rijeke Čikole koja se pod Nos Kalikom spaja s Krkom.
A što će mrtvima ikakav pogled kad oči nemaju u lubanjama pod kamenim pločama? Možda zato da ga gledaju kroz oči živih koji se k njima uspinju i koji ih s ovog svijeta ispraćaju. Bit će da je tako. Taj pogled u tom veličanstvenom danu bit će divna niša u sjećanju u kojoj će, dok pamtim, sa mnom biti i prijateljičin otac. Susreo sam ga svega nekoliko puta i poznavao sam ga uglavnom iz kćerinih priča.
Ljudi je na sprovodu bilo malo, ali taman toliko da, ušavši za lijesom, napune lijepu crkvicu svetog Mihovila, velikog arkanđela koji na malom oltaru ubija zmaja. I fratar je baš lijepo govorio. Nije bio jedan od onih bezdušnih verglaša kojima je do pokojnika i njegove duše kao do lanjskog snijega dok iz prazne glave govore o koječemu. Recimo, vrlo prigodno, o demografskoj obnovi, kao što sam nedavno na jednom sprovodu slušao. Ovaj na Pokrovniku govorio je o životu kao rijeci i o smrti kao ušću u kojem rijeka uvire u nešto novo i veće od nje, veću rijeku, jezero ili more. Još je ljepša bila usporedba ljudi s rijekama. Ima onih na čije se obale čovjek rado vraća i bude mu milo svaki put kad ih ugleda, a ima i muljevitih i mutnih koje bi volio da nije nikada ni sreo. Pa reče, budući da pokojnika nije osobno poznavao, kako vjeruje da je pokojnik bio od onih prvih.
To je onda potvrdila i pokojnikova kći kad joj je na kraju pogrebne mise fratar prepustio mjesto s kojeg se čita i propovijeda kraj oltara. Kao prvu odliku svog oca ispričala je ono što sam od nje o njemu već znao. Njen otac bio je, naime, veliki pjevač. Već otprije sam i ja baš tako o njemu razmišljao, kao o velikom pjevaču. Ne velikom zato što je imao veliku pjevačku karijeru. Nije on bio nikakav vokalni solist o kojem ste ikada trebali išta čuti i znati. Nego je bio veliki pjevač zato što je pjevanje, kao čin, za njega u životu bilo veliko. Od mladosti je pjevao u klapama i zborovima. I to ne samo u svom najljepšem gradu u kojem je živio na moru. Pjevanje mu je bilo toliko važno da bi i gore na kopnu, u metropoli, kad bi došao da kojih mjesec-dva provede s kćeri i njenom obitelji, obično zimi, potražio zbor u koji bi se privremeno učlanio i gorljivo pohađao probe kao najvjerniji član.
To očevo zborsko pjevanje moja je prijateljica vrlo točno i lijepo prepoznala i u govoru nad odrom u crkvici svetog Mihovila opisala – kao stvaranje ljepote u svijetu u zajedništvu s drugim ljudima. Zbog pjesme i ljepote same. I zato kažem: tog smo poslijepodneva na Pokrovniku ispratili velikog pjevača. Mirko mu je bilo ime. Jednog od milijuna velikih nepoznatih pjevača koji pjevaju zajedno, ni zbog čega drugog, nego zbog ljepote i radosti glazbe. Zato što, pjevajući svojim životima, daju novu vrijednost, unose dodatnu ljepotu i čine svijet boljim i ljepšim.
Mirko bi za koji dan navršio devedeset godina na ovom svijetu. Bolest ga je posljednjih godina udaljila od njegovih zborova, pa možda i zato na sprovodu nije bilo pjevača. Dostojno ih je zamijenio jedan trubač. Ali, umjesto ljudskih grla, zaorila su se anđeoski, usklađena u čistom dur-akordu, zvona s malog kampanela kao s katedrale, baš u trenutku kad je tijelo velikog pjevača ispod njih uneseno u crkvu. I red je bio da se crkvena zvona tako oduže velikom pjevaču koji je pjevao i u crkvenim zborovima.
Kažem vam, bio je to jedan od najljepših i najradosnijih sprovoda u mom životu. I zbog sunca, i zbog zvona, i zbog pogleda na jedan divan kraj i život s groblja iznad Pokrovnika, a onda i zbog najljepše priče koju mi je prijateljica tada prvi put ispričala, meni i ostalima koji smo velikog pjevača Mirka ispraćali.
Prisjetila se prve priče koju joj je otac ispričao držeći je u krilu, onoliko davno koliko joj pamćenje u najranije djetinjstvo seže. Nije to bila nijedna od uobičajenih priča i bajki koje očevi djeci pričaju. Veliki pjevač svojoj je kćerkici ispričao jednu operu. Onu tužnu i tragičnu o maloj i krhkoj Cio-Cio-San, Puccinijevu "Madame Butterfly". Uz priču je išla i muzika, jedna od najljepših postojećih.
Toliko je velikom pjevaču Mirku bila u životu važna glazba da je svoju mezimicu u život otputio s jednom od najljepših ikada skladanih arija, pa makar priča bila toliko tužna da će mnogi pomisliti kako se djeci ne bi nipošto smjela pričati.
Moja prijateljica živi je dokaz kako je takva zaštitnička pedagogija pogrešna, jer nakon tog poslijepodneva na groblju na Pokrovniku mnogo je bolje poznajem i razumijem zašto je toliko volimo. Zato što su je njen otac, Cio-Cio-San i Puccinijeva glazba učinile onakvom kakvu je poznajem i volim. Uvjeren sam da su baš ta priča i ta glazba u njenom djetinjstvu napravile brazdu duboku poput kanjona Čikole kroz dalmatinski krš, sposobnu da primi i da kroz nju teku sve te silne struje ljubavi, dobrote, smisla za pravdu i istinu, bujicu života samog u svoj njegovoj punini radosti, tuge i ljepote.
Često prolazim cestom s koje se vide čempresi i kampanel svetog Mihovila na Pokrovniku. I vidim velikog pjevača Mirka, i čujem Puccinija.
Ljepota ima mnogo vidova javljanja, pa tako i rastanak sa nečijim životom može biti oda sreći što smo ga imali, bili s njim ili posredno uživali neke njegove zasluge. Još ako je taj ispraćaj uveličan ambijentom mediteranske mirisne i suncem okupane panorame te simfonijom zvona, tad sigurno ništavilo smrti ne može odnijeti prevagu u natjecanju s pozitivnim čuvstvima i činjenicom da je pokojnik doživio duboku starost i imao ispunjen život koji je imao smisla. Smrt mi se uvijek činila daleko podnošljivijom na starim otočkim ili provincijskim grobljima u morskome zaleđu, u tišini čempresa, pod lišajevima načetim starim kamenim pločama, uz zvuke cikada i mirise smilja.