Zbog previše PR-a i premalo rada roditelji od Škole za život očekuju više no što će dobiti

Radovana Fuchsa, znanstvenika i nekadašnjeg ministra obrazovanja, u provedbu obrazovne reforme uključio je premijer Plenković imenovavši ga posebnim savjetnikom Vlade za koordinaciju rada Ekspertne radne skupine (ERS). Time je Plenković presjekao dotadašnje trakavice oko ERS-a, a dr. Fuchsa istaknuo pred ministricu obrazovanja, šaljući joj pritom jasnu poruku da obrazovna reforma ne može biti proizvod ni projekt jedne osobe niti jedne stranke. Nekoliko dana uoči početka nove školske godine, one koja obuhvaća frontalnu primjenu novih kurikula, razgovarali smo s dr. Fuchsom.

Počinje Škola za život, reforma u javnosti poznata kao projekt ministrice Divjak. Po vašem mišljenju, što roditelji mogu očekivati od Škole za život uoči njezine frontalne primjene?

Ne mogu vam s potpunom sigurnošću i preciznošću odgovoriti na to pitanje jer, kao što ste rekli, radi se o ministričinu projektu. Ono što mogu reći i na čemu je ERS radio je to da će neke učenike dočekati ažurirani kurikuli. Ali to je nešto što se stalno treba raditi i događati jer se kurikuli periodički trebaju ažurirati u skladu s najnovijim znanstvenim spoznajama. Osim toga, nešto vrlo slično napravio je svojedobno i ministar Primorac s hrvatskim nacionalnim obrazovnim standardom 2006. kada je napravljen potpuno novi nastavni plan i program za osnovnu školu. Bojim se da su s marketinškom kampanjom kojom se najavljuje uvođenje Škole za život i na koju je potrošen značajan novac podignuta očekivanja roditelja, a da će, zapravo, za njih vrlo malo toga biti promijenjeno. Tko bude znao, dobit će pet, a tko ne bude, dobit će jedan. Najviše promjena, zapravo, odnosi se na učitelje i nastavnike.

Jasno ste i bez ustručavanja naglasili da smo s izmjenama trebali pričekati još godinu dana. Zašto?

To je jako pojednostavljeno ono što sam nekoliko puta istaknuo. Ali kada ste već to tako formulirali, onda moram odgovoriti da sam to istaknuo upravo zato da bi se izbjeglo ono što ministrica posljednjih dana sama govori da očekuje, a to su problemi u provođenju. Uvjeren sam da tih problema koje ministrica spominje ili ne bi bilo ili bi ih bilo puno manje da smo se malo manje bavili PR-om, a malo više radom. Međutim, ono što mogu reći jest to da je prije nego što smo krenuli u bilo kakvu reformu bilo potrebno analizirati stanje u sustavu i utvrditi dobre i loše segmente, ali ne na temelju dojmova, nego na temelju podataka. Rezultati Pisa istraživanja svakako mogu biti jedan od indikatora, ali ti rezultati sami za sebe nikako nisu dovoljni da bismo sa sigurnošću mogli utvrditi što je u sustavu dobro, a što loše, zbog čega je nešto loše odnosno dobro, kako se neke stvari mogu poboljšati ili, ako su dobre, prenijeti na cijeli sustav te na koji ćemo način mjeriti rezultate. To nam može reći samo ozbiljna analiza temeljena na činjenicama, a ne na dojmovima, koja se može i mora napraviti samo znanstvenom metodom, a to je upravo ono što je nedostajalo prije nego što se krenulo u bilo kakvu reformu obrazovanja. Tek kada bi se objektivno utvrdilo stanje obrazovnog sustava odnosno dobri i loši segmenti, razlozi zbog kojih je stanje takvo kakvo jest, promjene i cilj koji želimo postići, metodologija i načini mjerenja zacrtanih i ostvarenih ciljeva, tek tada bismo mogli krenuti u ozbiljnu reformu obrazovnog sustava. Sve ostalo je granični populizam.

Uz Školu za život, protekle godine usporedo se radilo, to ste znali istaknuti, na cjelovitoj reformi obrazovanja u kojoj glavnu ulogu ima Ministarstvo. Jeste li zadovoljni svojim radom?

Nisam zadovoljan iz jednostavnog razloga što smatram, a to sam od početka isticao, da na cjelovitoj kurikularnoj reformi trebaju raditi institucije koje su zbog toga i osnovane, pri čemu prvenstveno mislim na agencije vezane uz odgoj i obrazovanje i na Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje. Naravno, u suradnji sa znanstvenim organizacijama. Vrlo je teško ovako kroz paralelni sustav raditi ozbiljne promjene jer niti imate financijskih i kadrovskih niti drugih uvjeta za takvo što. S obzirom na to kako se zadnjih desetak godina to radi, kao da se stalno pojavljuju neki superstručnjaci u obrazovanju koji imaju ideje i vizije koje, bez nekih većih znanstvenih podloga, predstavljaju javnosti te potpuno negiraju institucije i stručnjake iz akademske zajednice i javnosti nude univerzalne istine. Nisam bio niti jesam za paralelan sustav.

Silom prilika sam u njemu na neki način sudionik kao koordinator ERS-a, ali i dalje tvrdim da to nije dobro. Uzrok svega toga je famozna Strategija obrazovanja znanosti i tehnologije, dokument na više stotina stranica za koji sam od samog početka tvrdio da nije dobar i da sliči na Andersenovu bajku. To je dokument koji se zove strategija, ali nema vremenskog ograničenja dokad traje. Autori su očito željeli napisati hrvatsku obrazovno-znanstvenu bibliju za sva vremena. Najbolje bi bilo sjesti i donijeti novi dokument na ne više od tridesetak stranica za jasno određeno razdoblje. Također, trebalo bi donijeti i strateški dokument za znanstvena i tehnološka istraživanja i inovacije. Donošenjem tih dokumenata s jasno definiranim vremenskim razdobljem trajanja uklonili bi se problemi koje je stvorila i koje stvara sadašnja strategija.

U proteklih godinu dana susreli smo se s brojnim problemima oko kurikularnih dokumenata, pogotovo vezanih uz povijest i hrvatski jezik. Kako sada gledate na te dokumente?

Gledam na to danas kao i u trenutku njihova donošenja. Nisu savršeni, ali su najbolji mogući. Puno je stručnih i vrijednih ljudi na njima radilo od prvih stručnih radnih skupina do posljednjih, na čemu im svima treba zahvaliti, pogotovo uzmemo li u obzir doista kratke rokove koje im je Ministarstvo postavilo. Ali kao što sam već rekao, nisu ni oni u kamen uklesani te će se u skladu s prijedlozima i primjedbama iz prakse vjerojatno tijekom godina mijenjati.

Kako komentirate to da su zbog sadržaja kurikula povijesti, točnije sadržaja koji se odnosio na holokaust, dolazili na razgovor i američki Židovi? 

Netko je iz nepoznatog razloga nepotrebno stvorio problem gdje ga zaista nije bilo. Premijer je tu odigrao ključnu ulogu čvrstim stavom da se totalitarni režimi trebaju prikazati onakvima kakvi su doista i bili, ali se isto tako u udžbeniku povijesti mora obrađivati i velikosrpska agresija i Domovinski rat, i to tako da se vrlo jasno i nedvosmisleno kaže tko je bio žrtva, a tko agresor. Mislim da su članovi radne skupine i ERS u tom segmentu odlično obavili svoj posao. Štoviše, mislim da bi pristup i objektivnost u radu na kurikulu povijesti mogli poslužiti kao putokaz za rješavanje i drugih problema koji korijene vuku iz povijesnih događaja.

Nije bilo lako ni s lektirom. Znate li barem vi, kada to dosad nitko nije saznao, tko je izmijenio sadržaj lektire i u novi kurikul uvrstio kanonska djela?

Mislim da nije pitanje tko je to napravio jer je jedina to mogla napraviti ministrica. Pitanje je na osnovi čijeg prijedloga je to učinila, a posebno bi zanimljivo bilo utvrditi radi li se o pojedincima ili institucijama. Netko joj je to predložio, ministrica se, kao matematičarka, sigurno nije sama upustila u određivanje lektire.

Nakon godine dana eksperimentalne primjene, rezultati učenika Škole za život nisu optimistični. Dapače, učenici i dalje pokazuju lošu čitalačku i matematičku pismenost. Ministrica to ne tumači kao loš rezultat, a vi?

Nisam dovoljno upućen ni u metodologiju te evaluacije ni u rezultate, tako da vam ne mogu na to odgovoriti. Pobornik sam donošenja odluka, ali i javnog izražavanja stavova na osnovi podataka i neupitnih činjenica, kojih, nažalost, nemam dovoljno. Puno je u tome nepoznanica, kao na primjer to jesu li pitanja u skladu s kurikulima i načinima poučavanja a posebno s metodičkim priručnicima, za koje je, kao što sam spomenuo, izdvojen velik novac. Međutim, opće je poznato da evaluacija bilo kojeg eksperimenta mora biti znanstveno utemeljena, a to znači da mora imati unaprijed postavljenu znanstveno utemeljenu metodologiju, reprezentativan uzorak te kontrolnu skupinu.

Bilo bi nužno da takvu evaluaciju provodi neka od znanstvenih ustanova koje već imaju iskustva u provođenju sličnih evaluacija, a mi u Hrvatskoj imamo takvih ustanova. Jedna od njih je npr. Institut društvenih istraživanja Ivo Pilar. Nikakvo od Ministarstva imenovano tijelo za praćenje učinaka eksperimentalnog programa ne može raditi evaluaciju. Može pratiti i davati sugestije i ocjene Ministarstvu tijekom postupka, ali ne može dati neovisnu znanstveno utemeljenu ocjenu. To je preozbiljan postupak da bi se moglo postupati po takvom neznanstvenom principu. Osim toga pretpostavka je da eksperiment služi kako biste nešto provjerili te na osnovi dobivenih rezultata donijeli zaključke, odnosno nešto promijenili i korigirali te kako biste na kraju postigli onakve učinke kakve želite. Ovdje to nije bio slučaj jer su rezultati došli nakon što je sve bilo gotovo, i kurikuli i udžbenici, ali što je najvažnije, i metodički priručnici za koje je Ministarstvo izdvojilo velika sredstva, kako smo to imali priliku saznati nedavno iz medija.

Sve je manje djece, a u Hrvatskoj 14 škola još uvijek radi u tri smjene. Jesmo li doista napredovali u ulaganju u obrazovni sustav?

Kad analizirate stanje u obrazovanju s naglaskom na školske objekte, onda imate apsurdnu situaciju. U nekim mjestima su škole prazne ili poluprazne, a u drugima rade u tri smjene. Rezultat je to migracija stanovništva, ali i lošeg demografskog stanja. Nešto svakako treba napraviti jer je najlakša školska torba ona koju ostavljate u školi. Nikako ne bi bilo dobro lomiti stvari preko koljena pa u nekim mjestima gasiti škole koje nemaju dovoljno učenika jer bi to dovelo do još gore demografske slike. No, mogli bismo dovršiti decentralizaciju obrazovanja te odluku o tzv. mreži školskih građevina prepustiti lokalnoj upravi koja će je morati donijeti u skladu s raspoloživim financijskim sredstvima. Što građani misle o njihovim odlukama moći će provjeriti na lokalnim izborima. Naravno da pri tome treba imati i određene jasne standarde na razini države. Gdje se nastava održava u tri smjene treba ubrzano rješavati taj problem, jednako tako ne smije se dopustiti da se škole po infrastrukturi i uvjetima drastično razlikuju jer to onemogućava jednak pristup obrazovanju svima.

Jeste li poklonik ili protivnik digitalizacije sadržaja koja je olakšala školske torbe?

U prethodnom pitanju sam već rekao da je najlakša školska torba ona koja ostaje u školi, a što se tiče digitalnih sadržaja, njih i sa školom i bez uvođenja u škole u mlađih generacija ima i više nego dovoljno. Ako je to samo pitanje kilaže torbe odnosno gramaže udžbenika a ne i sadržaja, onda se tom logikom moglo umjesto 30 posto staviti 50 posto sadržaja pa bi torbe bile još lakše.

Jesu li nastavnici spremni za Školu za život?

Jesu li spremni ili ne, treba pitati njih, ali oni će svoj posao sasvim sigurno napraviti, bilo sa Školom za život ili bez nje.

Što je s reformom dualnog obrazovanja? Možemo li uopće govoriti o reformi dualnog obrazovanja ako u tim školama reformiramo samo općeobrazovne sadržaje?

Dosad se po tom pitanju jako malo napravilo, ali stvari se ipak mijenjaju. Koliko sam upućen, imenovana je radna skupina za izradu Zakona o dualnom obrazovanju što je sasvim sigurno dobro za početak. Jedino možemo žaliti što ta radna skupina nije imenovana prije.

Kako biste ocijenili suradnju s ministricom Blaženkom Divjak otkako ste imenovani premijerovim savjetnikom za obrazovanje?

Svi koji me poznaju znaju da nisam konfliktna osoba i da sve pokušavam riješiti dogovorom te da uvijek tražim što prihvatljivije rješenje, koje ipak mora biti u skladu s činjenicama, a ne s dojmovima, tako da vjerujem da ministrici nije bilo teško sa mnom surađivati.