Zemlja u kojoj većina osnovnoškolaca bira gimnazijsko nasuprot strukovnom obrazovanju, i to samo zato što, pokazalo je istraživanje Instituta za društvena istraživanja, misle da je više “cool” biti gimnazijalac nego strukovnjak – nema mnogo šanse. Ne treba za to kriviti učenike.
Strukovne škole nisu marginalizirane samo društvenom etiketom, marginalizirane su nemarnošću obrazovne politike koja je između ostalog dopustila – bodovnim pragom ponajprije – stvaranje razlika među školama. Nije naodmet bila ni činjenica da je reforma strukovnog obrazovanja uvijek ostala posljednja i nikad realizirana.
Baš zato pune dvije godine Večernji list piše o dualnom obrazovanju – jedinom pravom putu, ne samo za mlade i buduće majstore, nego i pravom putu za razvoj gospodarstva. Dvije godine kasnije, stvari se konačno pomiču s mjesta. I to ne zbog osnovanih centara kompetencija koji su postavljeni na krivim temeljima, kao ni na činjenice da ministrica tu i tamo spomene dualno obrazovanje, u kojem je promijenila općeobrazovne, a ne i strukovne predmete, već zbog velike vijesti da je napokon formirana radna skupina za izradu Zakona o dualnom obrazovanju u kojoj će sudjelovati stručnjaci – oni koji doista znaju što je to dualno obrazovanje.
Pomoćnik ministrice Vlado Prskalo konačno je kormilo prepustio u ruke onima koji mogu napraviti značajnije pomake, onima koji su već dvije godine spremni uzeti od prve godine školovanja strukovnjake i podučavati ih poslu, osigurati im plaću još za školovanja, kao i jamčiti, odmah nakon završetka, i radno mjesto. A takvih obrtnika u dvije godine bilo je i više nego dovoljno.
Štoviše, Hrvatska je imala i one spremne vlastitim novcem financirati gradnju i funkcioniranje centara kompetencija, samo da su im na vrijeme bili osigurani svi zakonski preduvjeti. Ali nisu. A nisu ni mogli biti jer hrvatska se obrazovna politika tek prije dvije godine suočila s pojmom dualnog obrazovanja, a onda punih 365 dana lovila konce što dualno jest. Za godinu dana – strukovnjaci bi mogli imati šansu!
Dualno obrazovanje je odlična stvar ali to nije jedini problem i smjer u kojem obrazovanje treba ići. Sve dok se u istom razredu nalaze ispod prosječni i iznad prosječni učenici teško će se talent iznad prosječnih razvijati u pravom smjeru i teško da će doći do punog potencijala i naravno do lidera u HR gospodarstvu i znanosti. Svaka čast izuzecima, a vidimo da ih imamo puno ali što je s ostalima? Isto tako, daje se prevelika sloboda roditeljima a premalo sluša struka o odluci koje je dijete za redovnu školu a koje za školu s posebnim potrebama. Sramota roditelja je ispred dobrobiti djeteta i tu bi stručnjaci trebali imati glavnu riječ. Specijalizirane škole s osposobljenim kadrom zjape prazne a učiteljice sa 30 učenika u razredu maltretira s djecom po posebnom programu?! Rijetko koja škola se može pohvaliti sa razredom u kojem talentirana djeca uče više i bolje od propisanoga programa, sve se svelo na prosječnost a to je ono što će se jednom vratiti kao bumerang jer moramo biti svjesni činjenice da postoje djeca koja su nadarena a nisu iz bogataških i političkih podobnih obitelji ali njihove sposobnosti bi uvelike bile od pomoći HR gospodarstvu kada za to dođe vrijeme.