Mamić: nesretni umjetnik koji je promašio profesiju

Nećeš, razbojniče jedan“, „Mučko đubre“, „Ti si jedan mučki provokator“, „Proklinjem te na Božić 2010.“, „Ajmoooo….“, „I YouTube nabijem na…“ samo su neke od izjava izvršnog dopredsjednika GNK Dinamo Zdravka Mamića koje imaju kultni status među mladima, a neke od sintagmi koje je skovao, nažalost uglavnom vulgarizmi, postale su dio usmene hrvatske baštine. Stvarnu osobu, koja je sada u fazi sređivanja odnosa s pravosuđem, nisam nikada upoznao pa mogu govoriti samo o liku “Zdravko Mamić” koji posreduju mediji, a taj lik je jedan od osebujnijih na hrvatskoj javnoj sceni, s čime će se složiti i poklonici i mrzitelji. Zašto je javnost toliko fascinirana tim likom, pa se i u zadnjim svrstavanjima na mamićevce i antimamićevce češće navode emotivni nego racionalni argumenti?

U sve bezličnijem javnom govoru, dodatno popeglanom PR glačalom i imperativom političke korektnosti, Mamić iskače i formom i sadržajem. On preklinje i proklinje. Kad je blag, šećeri slađe čak i od Ćire Blaževića, od kojeg je puno naučio: čedo moje, zlato, ljubavi moja… Kad je ljutit galami kao sumanut i prelazi sve granice pristojnosti. Lepeza javnog ponašanja mu je ekstremno široka, čas je brižni i emotivni mamin sin, a čas bi se potukao s cijelim svijetom, ali da mu dođu „jedan po jedan“. Dominantna retorička figura mu je hiperbola, poput one zadnje kako je plakao i krvario za ministrom Ostojićem kad mu je život bio ugrožen, a on mu, nezahvalnik, vraća uhićenjem. Bivšem ministru Jovanoviću u polemici je nabijao na nos nacionalnu pripadnost, a onda se kleo ljubavlju prema svojim srpskim prijateljima. Zadovoljavao je i preko mjere dobrog ukusa sve norme ritualnog hrvatstva, a istovremeno je na srpskoj televiziji govorio kako je „Jugoslavija bila najljepša država na svijetu“ i zalagao se za „regionalnu“ ligu. Mamić je kao kulturološka činjenica ušao i u hrvatsku kinematografiju, u recentnom filmu “Ti mene nosiš” djevojčica upija i napamet uči njegove izjave. I sam sam u šali, na nagovor da prihvatim neku funkciju u nedavno osnovanoj udruzi Mostaraca u Zagrebu, pristao biti njen „izvršni dopredsjednik“, i tu komičnu funkciju s jasnom aluzijom unijeli smo u Statut Udruge.

Pokazao sjajnu glumu

Najpoznatiji njegov performans bio je striptiz na aerodromu Pleso 2007. poslije neočekivane pobjede Dinama nad Ajaxom. Pjevao je tada pred kamerama i skidao se do gaća, svlačeći u pobjedničkoj ekstazi čak i čarape, i kitio tamburaše eurima. Aerodrom je inače dosadan, sterilan prostor koji funkcionira po strogim procedurama, stoga tamburaši, striptiz sredovječnog čovjeka, kićenje instrumenata i čela eurima, djeluju tako upečatljivo. Mješavina zgražanja i fascinacije javnosti proizlazi iz njegove lišenosti bilo kakvog imperativa građanske pristojnosti. Infantilna želja za skidanjem, oslobađanjem od spona odjeće i civilizacije u trenutku krajnje radosti, ne vodi računa o kontekstu – kafana ili međunarodna zračna luka, sasvim svejedno.

Osobno mi je puno dojmljiviji bio njegov drugi, nehotični performans. Kada je na jednoj konferenciji za novinare Mamić objašnjavao kako ga fotografi progone na moru i snimaju iz „kaića“, munjevito se bacio iza stola, izvirio i glumio fotografa kako snima, „okidajući“ zamišljenim aparatom prema novinarima. Pritom je pokazao sjajnu glumu tijelom. Među brzim i neočekivanim reakcijama ističe se i replika Saši Sušecu u jednoj TV emisiji prije desetak godina. Na pitanje kad će Dinamo zaigrati u Ligi prvaka, odgovorio je protupitanjem kada ćemo njega vidjeti u Oprah showu, i to izgovorivši „Oprah“, kao aorist jednine glagola „oprati“, i unatoč neznanju engleskog, štoviše upravo zbog toga, izašao kao pobjednik, jer malo je stvari koje široki puk mogu razveseliti kao neznanje uspješnih. Možda jedino neuspjeh znalaca.

"On je u biti nerealizirani glumac, performer, propovjednik"

Mamić ima dojmljivu gestikulaciju, dikciju, pomaknutu retoriku. Koliko god primitivno i uvredljivo bilo javno dati takvu izjavu, tko išta zna o metrici i retorici prepoznat će zašto je tako pamtljivo kad Mamić protivniku svečano, kao da izgovara recitaciju, kaže: „Zmazan si, prljav, smrdiš, neškolovan si i lažeš.“.

On je u biti nerealizirani glumac, performer, propovjednik. No, umjesto da se školovao slijedeći taj svoj primarni talent i razvijajući ga pridonosio zajednici, nabijao je loptu iako za to nije bi nadaren kao braća. A kad je, prema vlastitom priznanju, okrenuo prvi novac, prodajući sjedalice od stiropora prije utakmice, navukao se na lovu i umjetnička karijera bila mu je zapečaćena. Jedini put kad sam tog lika vidio doista sretnog i ispunjenog bilo je kada je nastupao u Knjazovoj emisiji “Mjenjačnica”. Zamijenio je na nekoliko dana život s baletanom HNK. Premda je autentičan alfa-mužjak, djelovao je sretan i zaigran na baletnim probama u tajicama, premda mu gluma i performans leže više nego ples. Mamić djeluje kao jedan od ljudi za koje izreka kaže da ni u zahodu ne bi ostali gladni, ali čini se da zgrtanje novca nije njegov primarni poriv. Mamić je sve svoje poslovanje mogao voditi puno diskretnije, tiše, bez galame i performansa. Život bi mu bio puno lakši bez javnog eksponiranja, da mu je bilo stalo samo do novca. Ali očito je da to nije sve što ga pokreće. Čini se da je on tipičan primjer promašene, premda na površini uspješne, karijere.

Što bi bilo s Dinamom da ga nikada nije preuzeo?

Je li se njegova silna energija mogla na drugim područjima iskoristiti za dobro zajednice? Dok cure informacije o tome da je odluka arbitražne komisije o razgraničenju sa Slovenijom već donesena na štetu Hrvatske i da će dodijeliti Sloveniji sve što je tražila, pada mi na pamet da bi Mamić postigao bolji dogovor. Možda bi kao rektor sveučilišta uspio „nabildati“ kojeg profesora pa ga prodati na velika svjetska sveučilišta?

Što bi bilo s Dinamom da ga nikada nije preuzeo? Možda bi se organizirao još bolje, kao ciparski Apoel, možda bi potonuo kao Cibona, možda bismo imali neizvjesniju i kvalitetniju domaću ligu, s puno više gledatelja, oglašivača, novca, pa bi se stvorilo još više dobrih igrača, a možda ne bismo imali ni ovo što imamo sada bez jake „Glave“ koja je stvorila učinkovit pogon. Jedni kažu da je koristio Dinamo kao bankomat, drugi dodaju da ga je svojom spretnošću i punio. Mijenjao je trenere suludim ritmom, na kraju je našao gotovo idealnog, vlastita brata, koji se uistinu pokazao kao solidan. Idealan trener po mjeri Zdravka Mamića ipak bi bio samo jedan, Zdravko Mamić, iako je zamislivo kako bi nakon prva dva uzastopna kiksa izvrijeđao samoga sebe i dao si izvanredni otkaz. Glavni problem Dinama je siva zona između javnog novca i privatnog interesa. Zašto klub nije privatiziran? Je li deset titula zaredom dovoljno opravdanje za novac Zagrepčana ukrcan u klub? Je li javni interes grada samo rezultat ili i stvaranje institucije koja će biti dio kulture življenja u gradu? Je li već previše generacija djece koje roditelji nisu vodili na utakmice i je li Zagreb zbog igara oko kluba nepovratno izgubio pravu nogometnu publiku?

Lik „Zdravko Mamić“, nad čijom propašću je sada lako likovati, oduvijek mi je djelovao kao nesretan čovjek, promašene profesije. Ovakav kakav jest ne bi bio trajno sretan ni da osvoji Ligu prvaka, jednostavno zato jer novac i moć nisu dovoljni onome kome je zapalo da kreativno kanalizira golemu energiju i potrebu za ekspresijom, performansom. Ako se izvuče, nastavit će po starom i propadati dalje, ako zaglavi i bude osuđen, nakon odsluženja kazne ima priliku za obraćenje i prekvalifikaciju. Višak novca bi mogao donirati sveučilištu i upisati dramsku akademiju. Umjesto nastavka stresnog i ispraznog života glavnog krokodila u darvinističkoj nogometnoj bari, trebao bi početi njegovati pozitivni talent koji mu je Bog dao i baviti se kreativnim stvarima. Ionako ga nitko neće pamtiti po deset titula u lošoj ligi, već po par bisera koji su postali dio usmene hrvatske baštine. Ovo zaista pišem ozbiljno, a ne kao mučki provokator.

>>Mamić je prihvatio pravila igre u Remetincu i ne buni se

>>Neformalna 
moć Zdravka 
Mamića i Josipa Perkovića