Ministar financija Zdravko Marić vrlo je lako mogao biti i ministar sporta. Trčanje, košarka, tenis, teretana, nogometno navijanje, zdrav život, sve je to dio njegove svakodnevice koja se na prvi pogled svodi isključivo na brojke. Ovo je, zapravo, sportski intervju s ministrom koji sam u šali kaže da je svjestan kako gotovo nitko ne razumije što on govori kada tumači brojke o javnom dugu, proračunu, makroekonomske pokazatelje... Marić je znatno otvoreniji kada se ugasi diktafon nego dok je on upaljen. Jako pazi na svoje riječi i da ne kaže koju previše... I dalje će ostati nestranački ministar premda kaže da su njegove preferencije posve jasne budući da je ministar iz kvote HDZ-a, a Agrokor je i dalje tema o kojoj nerado govori.
Na Svjetskom prvenstvu u nogometu vidjeli smo vas kao strastvenog navijača. Kakav je bio osjećaj na tom impresivnom stadionu u Rusiji gledati utakmice?
Meni je atmosfera na samom stadionu ili u dvorani uvijek bolja nego na televiziji. Iako na televiziji utakmicu vidiš čak i bolje, tu atmosferu i taj dojam možeš samo uživo osjetiti. Atmosfera je bila zaista neopisiva, i izvan stadiona i na samom stadionu. To su oni trenuci nevjerojatnog zanosa, ponosa i svega dobroga što nas poveže.
Jesu li Rusi navijali za nas?
Nakon što smo ih izbacili na vrlo dramatičan način, netko bi očekivao da će navijati protiv nas, no mislim da su većim dijelom ipak navijali za nas, a da opet kao domaćini ne ispadnu nekorektni prema drugim reprezentacijama. Rusi bi u jednom trenutku viknuli Ra – si – ja, a mi smo htjeli čuti Cro-a-ti-ja.
Uslikani ste na ramenima poduzetnika Jollyja u zanosu navijanja.
Da. Toliko toga se u čovjeku nakupi tijekom tako neizvjesnih utakmica. Taj put nisu bile suze radosnice, već jednostavno iz sveg glasa pjevanje i slavljenje pobjede. Iskreno, ni sam nisam siguran kako sam završio na ramenima, sve nas je skupa ponijela atmosfera zbog odličnog rezultata.
Predsjednica RH u Hrvatskoj je u dijelu medija bila kritizirana zbog euforičnog navijanja, dok je u svijetu pobrala pohvale.
U Hrvatskoj nas se promatra kroz prizmu dužnosnika, ali i mi smo samo ljudi od krvi i mesa. Ovisnik sam i lud sam za sportom bio i prije nego što sam bio ministar, i sada kada sam ministar, a i kada sutra to više ne budem. Postoje regule koje se moraju poštovati i mislim da nisam izašao izvan njih, na stadionu nitko ne može ostati ravnodušan. Nisam ja ništa bolji ni kad doma u krugu obitelji gledam utakmice. Moji su se već naviknuli.
Igrali ste košarku, ali prilično ste niski.
Da, svi koji me ne znaju dugo i čuju da sam igrao košarku pitaju u šali jesam li igrao centra ili bio playmaker. Ja sam manjak visine kompenzirao brzinom, a mislim da sam imao i dobar šut. Playmaker je taj koji upravlja igrom, razmišlja i osmišljava. To mi je uvijek ležalo. Košarka je bila moj prvi sport, moja prva ljubav, počeo sam je trenirati na početku osnovne škole. U Brodu je tada bio klub Oriolik-Jasinje u kojem sam igrao, a moj prvi trener uzdigao nas je do razine da su neki od mojih kolega iz tog trećeligaškog kluba došli do prvoligaških klubova. Jedan moj prijatelj i suigrač igrao je i za juniorsku reprezentaciju svijeta.
Spomenuli ste da imate veću obitelj?
Imam roditelje i dvije starije sestre, a živjeli smo u domaćinstvu i s pokojnim bakom i didom. Moji roditelji su najnormalniji ljudi, otac rođen u Bosanskoj Posavini, mama u Slavoniji, upoznali su se u Brodu. Tamo su se vjenčali, oformili obitelj, othranili nas, odškolovali i poslali nas u život. Tata je jedan od osmero djece, tako da je šira obitelj zaista velika. Sve sam ih toliko zarazio sportom, a pogotovo baku, koja je na televiziji više voljela gledati utakmicu nego sapunicu ili dnevnik. Nas smo dvoje skupa znali slušati radijski prijenos košarkaške utakmice kad bi naši klubovi gostovali negdje odakle nije bilo televizijskog prijenosa. Sjećam se kao da je jučer bilo.
Što su vaši roditelji radili?
I mama i tata radili su u Đuri Đakoviću, kao i većina Brođana. Otac mi je inženjer strojarstva, a mama ekonomistica. Jedna prosječna i jednostavna obitelj, a svoje djetinjstvo koje sam proveo u Slavonskom Brodu ne bih za ništa mijenjao.
Zašto?
Slavonski Brod je lijepa sredina, škola preko puta kuće, do treninga pet minuta, sve je na dohvat ruke. Odrastao sam u užem centru grada u kojem je bilo jako puno obitelji s djecom mog uzrasta. Svi smo bili sportaši, većina ipak nogometaša, no bilo je i nas košarkaša. U kuću bih došao pojesti, prespavati i napisati zadaću. Bili smo po cijele dane na školskom igralištu. Moji roditelji i dalje žive u Brodu i volim otići u Brod. Baš se znam dobro opustiti i odmoriti u Brodu i ne samo zato što je sve spremljeno i skuhano.
Pogledajte video - Ivica Todorić u Londonu
Kažete da ste uvijek bili odlikaš, a kada vas čovjek gleda kroz vaš CV – fakultet, doktorat, ministar... kako je moguće biti tako savršen?
Nisam savršen, nikako. (smijeh) Međutim, školu i svaki svoj posao shvaćao sam ozbiljno. Moji roditelji nisu bili pretjerano strogi, ali su i mene i sestre odgojili na takav način. Želio sam učiti i naučiti, a uvijek sam bio svjestan da učenje samo otvara mogućnosti. Išao sam u matematičku gimnaziju, s tim da mi je kraj prvog i početak drugog srednje bio obilježen ratom. Jako je to bilo teško i mučno razdoblje. Poznato je da je u Brodu poginulo 28 djece u ratu, a među njima i jedan moj blizak prijatelj s kojim sam sjedio u klupi u osnovnoj školi.
Biste li sebe opisali kao štrebera ili marljivog učenika?
Prije ovo drugo. Nisam volio štrebati. Najčešće sam učio u autobusu zbog košarke jer sam u srednjoj školi među mlađima ušao u prvu ekipu. Igrao sam i za juniore te na dvojnu licenciju za jedan od klubova iz brodske okolice. Puno sam putovao radi košarke pa sam tada i učio. Bio sam dobro organiziran i znao sam razdvojiti važno od manje važnoga. Da mi se moji dragi profesori ne uvrijede.
Matematika je bila favorit?
Da, obožavam matematiku i sve vezano za brojke.
Vratimo se kratko na košarku. Zašto ste prestali?
Baš kad sam odlazio na studij u Zagreb postojala je mogućnost da nastavim igrati u nekom od zagrebačkih klubova, međutim zbog određenih zdravstvenih, nekošarkaških problema, zbog kojih dulje vrijeme nisam mogao trenirati, prestao sam se aktivno baviti košarkom.
Sport je i danas prisutan kod vas. Trčite po Jarunu, čujem da i u Bruxelles nosite tenisice?
Trčanje je redovna vježba jer je to aktivnost koja iziskuje najmanje vremena, a ima značajan učinak. U sat vremena stignem skinuti odijelo, otrčati krug oko Jaruna, otuširati se i nastaviti s redovnim bilo radnim bilo privatnim aktivnostima.
Koliko trčite?
Krug ili dva oko Jaruna, to je od šest do 12 kilometara. Trčanje me razbistri, uklanja stres, ali mi je važno i zbog kondicije jer moji sportovi su zapravo sportovi s loptom. Već više od 10 godina u jednom klubu rekreativno igram tenis. Imam odličnu ekipu i u tom se društvu dobro osjećam. Kada dođem na tenis, zaboravim sve, vidim samo protivnika i lopticu.
Obećan je nacionalni stadion nakon velikog uspjeha u nogometu, ministar ste financija, u suficitu smo... Hoće li se graditi?
Osobno mi još nitko nije prezentirao koncept, ideju, poslovni plan... Dobro je da se po pitanju sporta i financiranja sporta i sportske infrastrukture razgovara. Moj je stav da je Hrvatskoj potrebno sustavno rješenje o financiranju sporta kako bi sport bio dostupan svima i na što ujednačeniji način. Treba financirati saveze i škole kako bi se što više djeca bavilo sportom, a uz to je neophodna i infrastruktura i adekvatan trenerski kadar. Meni osobno s plaćom ministra nije problem dati po 250 kuna za članarinu mom djetetu, ali mnogim roditeljima to jest problem. A tu su i oprema i dodatne aktivnosti. Idemo za početak učiniti napor da oslobodimo plaćanja članarine svu djecu koja se žele baviti sportom u sportskim klubovima.
Bi li stadion bio na trošak države ili bi sudjelovao i Hrvatski nogometni savez?
U svijetu ima različitih modela. I HNS je uprihodio znatna sredstva na uspjehu reprezentacije, tu je i lokalna uprava, a uz državu se uvijek može uključiti i privatni sektor. To je dobra osnova za razgovor i sustavno rješenje.
Hrvatska je bila gradila i arene za Svjetsko rukometno prvenstvo, a poslije se pokazalo da one proizvode troškove, može li se nešto takvo dogoditi s nacionalnim stadionom?
Zato kažem da je potrebno sagledati i poslovni i financijski plan. A ne da stadion napravimo za neki događaj, a poslije svi imamo problem. Sjećam se situacije s Grčkom i njihovom Olimpijadom koja je stvorila mnoge financijske dubioze.
Pogledajte video - Kako je Hrvatska slavila pobjede nogometne reprezentacije
Iako ste dio HDZ-ove Vlade, niste član HDZ-a. I dalje mislite ostati nestranački ministar?
Znam da mi neki to zamjeraju. HDZ-u zahvaljujem na povjerenju, a nadam se da to adekvatno vraćam i HDZ-u i prije svega hrvatskoj državi svojim radom.
Je li vam slučaj Agrokor bio najteža situacija u ministarskoj karijeri?
Agrokor je svakako bio najveći izazov. Bilo je jako puno lažnih napada i optužbi na moj račun. U Hrvatskom saboru branio sam se 17 sati kada se raspravljalo o povjerenju meni. Nastojao sam ljudski to što staloženije prihvatiti i dostojanstveno braniti svoju čast i integritet funkcije ministra financija. Protekom vremena pokazalo se da su optužbe bile montirane u političke svrhe.
Osim tog intimnog dijela, i Vlada s Mostom praktički se raspala zbog vas?
Pokušavao sam od prvog dana svima objasniti da ono što radim, gdje god da radim, radim najbolje što znam. I kada sam radio na Ekonomskom institutu, i u Ministarstvu financija, i u Agrokoru i sad ponovo u Ministarstvu financija.
Jesu li vas razočarali mostovci?
Neki nisu, jer sam od početka shvatio tko su i kakvi su to ljudi pa me nisu ni mogli razočarati. S nekima sam pak bio cijelo vrijeme i ostao u dobrim odnosima, iako mnogi od njih više nisu tamo. No to je za mene završena priča. Ne zamjeram nikome ništa, jasno mi je da sam u političkoj areni u jednom trenutku postao predmet nekih procesa. Prelomilo se preko mojih leđa i nije to nikome ugodno, ali svjestan sam da je to sastavni dio mog posla i da se svaki dan može dogoditi krizna situacija u kojoj netko opravdano ili neopravdano u mene može uprijeti prstom.
Dobro ste situirani, u privatnom sektoru mogli biste puno bolje zarađivati. Ovako ste za 18.000 kuna plaće izloženi povećalu javnosti?
Ako dobiješ i prihvatiš priliku, dužan si napraviti neke stvari. Nisam nikakav guru javnih financija, sa mnom radi cijeli moj tim. I javni i privatni sektor, kao i akademska zajednica imaju svojih prednosti i mana. Nikad nisam mislio niti se ponašao kao da ću vječno biti ministar.
Sport ili matematika?
Sport.
Brod ili Zagreb?
Novska.
Film ili knjiga?
Film.
Jutro ili večer?
Jutro.
Štednja ili potrošnja?
Štednja.
Ministar Marić šamara i nadalje ljevičare i SDP gubitnike svojim radom i stručnošću. Daleko najbolji ministar financija u povijesti naše domovine. Sav višak koji smo ostvarili u odnosu na izvornu projekciju BDPa od prošle godine, ove godine ide na dodatno razduživanje RH tako da će odnos duga prema BDPu pasti na 75% BDPa. Proračun za 2018. je ponovno jako konzervativan (predviđa rast od 2,8% BDP) što uzimam kao Marićev način zauzdavanja potrošačkih ambicija pojedinih ministara. Zapravo je zauzdao rastrošnost konzervativnim predviđanjem proračuna, to sve omogućava Mariću da planira i dodatno porezno rasterećuje građane. Tip je genije kako se snalazi u ovoj političkoj močvari. Prvi put u modernoj povijesti jedna od država od jadranskog do egejskog mora strateški upravlja svojim dugom. Isplaćujemo stare kredite koji su imali kamatu od 5-7% s novim kreditima od 1-3%, uz raspoređivanje dospijeća kroz niz godina tako da nam se više nikad ne ponovi 2017.g. kad je 30 milijardi kuna duga došlo na naplatu. Marić je pametan lik i zna da ono što napravi ove i sljedeće godine će odrediti hrvatski dug kroz narednih 15-20 godina. Ako uspijemo sve dugove reprogramirati na način kojim smo krenuli s ministrom Marićem očekujem sve veći godišnji postotak pada udjela duga u BDPu tako da se uopće ne bih čudio da 2020.g. kada se planira uvesti Euro hrvatski dug zapravo bude duboko unutar maastrichtskih kriterija.