Prije otprilike tri godine čuo sam pjesmu “Krist” splitskog TBF-a. Istovremeno divno sjetno, dvosmisleno i pozitivom nabijeno djelo postalo je moje malo misno slavlje jer je donijelo rimovanog Isusa kako mota joint i ukazuje se u Splitu, a na svako duboko upućeno mu pitanje o smislu života, čudima, pravdi i smrti TBF-Krist odgovarao bi: “Ma ajmo prvo sist i jednega zapalit.”
Aktualna katolička i civilna inkvizicija u Hrvatskoj naravno da će shodno svojoj čudovišnoj naravi i čudovišno graknuti na ove “bogohulne” stihove, ali zamislite, samo na tren, na sekundu lišenu predrasuda i poniženja dresure, nije li božanski doživljavati Isusa kao prijatelja i nije li ga prekrasno sresti u neformaliziranoj ležernoj atmosferi miroljubivo-opijatskog druženja i spasiti ga ovih milenijskih grčenja na križu. Njihov prijatelj Krist, legenda i kralj, zauvik će bit, konstatira duhovita, a bogami i duhovna TBF ekipa koja je vjeru svela ne na opijum za mase, nego na susret čovjeka s ljudskošću. Biblijski su razmjeri značaja melodije i stihova rođenih u sve shizofrenijoj atmosferi nasilne kristijanizacije i jačanja religijsko-fanatičnog ekskluziviteta u sredini koja, osim krajnosti u prihvaćanju i negaciji, nije nikada osjetila put blagosti i razuma.
Zato napušeni TBF Isus koji na benzinskoj pumpi traži pivo, a dimom u lice i blagim nastupom preokreće agresivnu ekipu što mu se ruga i optužuje ga da je, zbog odjeće u kojoj se zatekao, krenuo na gej paradu, dakle takav Isus dolazi kao melem na ranu usred halabuke što se valja ulicama. Naravno, otkrije se na kraju i u pjesmi da je takav Isus samo san, no je li stvarno nemoguće da bi Isus “smotao jednega debelog, masnog“ s ekipom ili on jednostavno mora biti baš onakav kakvim ga uporno žele predstaviti oni koji ga profesionalno zastupaju i interpretiraju: jednostran, netolerantan, zadrt, fobičan, frustriran, totalitaran, nedijalogičan, monoteističan i da, brate, dosadan. Ja tu ne vidim Isusa. Uostalom, što biste prije napravili da stvarno sretnete Isusa? Pozvali ga na pivo ili zatražili da likvidira sve vaše neprijatelje i neistomišljenike? Kojem bi se pozivu Isus obradovao i odazvao? Čak i da ga tražite da napravi ovo drugo, u evanđelju po TBF-u jasno piše kako bi vas pogledao blago i u lice otpuhnuo dim. Možda bi vas tako odobrovoljio, bar uz pomoć stimulansa učinio da prestanete biti stisnuti, zakočeni, neiživljeni, apstinentski šoven i razotkrio duboku zavjeru u kojoj stvari koje mu stavljate na dušu radeći tolike gnjusobe u njegovo ime nisu ništa drugo nego doslovni isprinti bizarno nakaznih predumišljaja u manipuliranju njegovim imenom. Isus na pumpi, u dimu, s pivom i ekipom, ima li svetijeg prizora od toga? Amen.
I baš kada sam pomislio da hiphoperski Isus teško da u Hrvatskoj može biti išta drugo do izmaštani lik u rimama velikih pjesnika, progovoriše javno, na stranicama prošlosubotnjeg Obzora, Jacqueline, Jadranka, Lana i Marina. Govorile su rečenicama suvislim od istine, gorljivim od brige za svoja uvjerenja, toplim od ponosa u ispravnost stavova, uvjerljivim od napuštanja svakog prenemaganja, jednostavnim od srca i plemenitim od plemenitosti života. Neki će reći da je njihov istup bio hrabar, ali ja ga nisam tako doživio. Meni je bio autentičan i snažan, i to toliko da bi nakon njega čak i kršćanstvo bilo moguće. Ni u jednoj riječi niste osjetili bijes, agresiju, mržnju, poziv na obdukciju različitosti. Ekumenizam dobrote i božanska priroda ljudi ukazala se toliko nedvosmisleno da mi nije preostalo ništa drugo nego naviti si doma TBF i čitati paralelno razgovor s Jacqueline, Jadrankom, Lanom i Marinom. I onda zamišljati svijet u kojem ljudi znaju govoriti i slušati, gdje je vjera posljedica slobode izbora životne filozofije, a ne nacionalnog indiga, gdje se bog izravno obraća ljudima, a ne preko plaćenih posrednika i gdje Isus vragolasto konstatira “vrimena su uvik bila luda”. Kada bi vjera mogla biti oslobođenje, a ne uza, bog bi bio lišen sljedbenika i dobio bi prijatelje. Upravo onakve kakve su mu ove četiri dostojanstvene žene i kakvog su ga usnuli u TBF-u. Moj ateizam ni u kom slučaju u čistoći i energiji nije ravan vjeri ovih dosljednih žena, ali vizija boga kao dobrote, istine, ljubavi i pravde neobično nam je sukladna. Da sam vjernik, želio bih da se moj bog znade smijati i da zna guštati, kao u crkvi TBF-a, da bude mangup, hedonist, da prepoznaje lijepo, da nagrađuje ispravno i da s ljudima razgovara, a ne da im šalje objave.
Kršćanstvo su isključivo upropaštavali muškarci minorizirajući ulogu žena u prapočetku religije koju njezin osnivač i nije namjeravao osnovati. Zašto to nije mogla biti Magdalenina crkva, nego je postala Petrova i Pavlova, znaju upravo ova dva otmičara ideje koja se od njih do nas dokotrljala kroz recenzije i cenzure. Bog je, nakon svega, sveden na alibi onima koji najobjesnije tvrde da vjeruju u njega, jer ne moraju ići dalje, iza njega, unutra, u sebe, da bi sami dolazili do spoznaje ispravnog. Jacqueline, Lana, Jadranka i Marina otišle su puno dalje i puno dublje, njihova je vjera ona koja ne samo vjeruje u boga nego vjeruje i bogu. Zbog njih se ljudi oslobađaju straha, a bog bi mogao povjerovati u ljude da s njima stvarno ima smisla “prvo sist i jednega zapalit”.
..njihova goranka gerovac ponovno uništa..