Sjednem u Španskom ispred zgrade u svoju opel corsu, upalim radio, potrubim ekipi iz kvarta koja se skuplja u kafićima kako bi gledala utakmicu Lige prvaka u kojoj nastupam, provezem se u Maksimirskom, parkiram pod južnom tribinom i malo kasnije stanem među vratnice, kao prvi vratar Dinama. Najvažnije mi je da ne primim pogodak. I onda kući na – spavanje. Tako živi Zagrepčanin Oliver Zelenika (20), a do subote i sraza sa Splitom, u kojem također nije primio gol, volio se pohvaliti:
– Jedan sam od rijetkih koji je odigrao više utakmica u Ligi prvaka nego u HNL-u. Branio sam protiv Fole i Sheriffa te u derbiju protiv Rijeke. I još nisam primio gol! Da mogu birati termin, volio bih primiti prvi tamo negdje u rujnu, nakon što se plasiramo u Ligu prvaka.
U životu je dao pet intervjua, ovo mu je bio šesti. Preko noći je iz Rudeša, gdje se kalio u Drugoj ligi, postao prvi vratar Dinama. Kako bi se opisao?
– Skroman sam dečko, s kvarta, a vidite što me zateklo. Nadimak mi je, zbog prezimena naravno, Zeleni, tako me znaju svi iz Španskog gdje sam se uvijek družio sa starijom ekipom. Ponosni su na mene.
Na Sheriffu cijela obitelj
Igrate li i danas nogomet s tim dečkima?
– Naravno, samo što na školskom igralištu više nisam kao nekad onaj koji stoji na golu. Danas igram, napadam i – zabijam! Krenuo sam rano trenirati u Španskom, već sa šest godina i uvijek sam bio najmlađi. Odmah su mi govorili "Mali, ti na gajbu". I svidjelo mi se, znao sam odmah, to je za mene!
Jeste li odrasli na ovim tribinama, je li vas djed vodio na utakmice?
– Išao sam s tatom od 12. godine. Uvijek na istok. Divio sam se Modriću, Eduardu, Turini... I nisam bio od onih koji idu samo na europske utakmice, visio sam na svim domaćim utakmicama u HNL-u.
Tko su najdraži navijači?
– Cijela obitelj me došla gledati protiv Sheriffa i za njih je to velik trenutak, zajedno smo radili cijeli moj život da dođemo do toga, da stanem na Dinamova vrata, to je naš zajednički uspjeh.
Vaš prethodnik Kelava bio je poznat po tome da viče na suigrače, a jednom nam je prilikom rekao kako na njega viče samo njegova supruga. Jeste li i vi glasni?
– A to je na vratima dio posla. Ali, bilo mi je nelagodno kad sam vikao na Joea Šimunića, igrača koji je prošao toliko toga više od mene, za kojeg sam ja klinac. No, nije se ljutio. Kad ste spomenuli Kelavu, s njime se čujem gotovo svakodnevno, velika mi je podrška. Najbitniji savjet koji mi je dao bio je da ostanem miran, da se ne uplašim i da ne preuveličavam stvari. Objasnio mi je da je to normalan put, da svatko mora proći "inicijaciju", stati prvi put na vrata. I to mi je pomoglo. Kad bih mogao, vrhunski bi bilo kad bi mi karijera išla kao njemu.
Što je najgore u životu mladog vratara?
– Najgore je kad sjediš i ne igraš. Gledaš druge na terenu... Bio vratar ili igrač. A za vratara je to trenutak kad primiš gol, to je koma. Najlakše je biti na vratima kad je 3:0 i nisi se nijednom bacio, to bi mogli svi. Ali, kad ti dođe Real, onda je frka. Onda se izblamiraš. Golman je na kraju uvijek kriv za gol jer moju pogrešku nitko više ne može ispraviti...
Volim kino, ne horore
Koliko je u Dinamu različito braniti nego u Drugoj ligi, konkretno za Rudeš?
– Nemam pravo na pogrešku. Dugo se ništa ne događa, tvoji uvijek napadaju, a ti čekaš tu jednu njihovu šansu. Imaš jednu šansu za obranu. I onda – jesi ili nisi.
Kako ste se opustili nakon utakmice sa Sheriffom?
– Došao sam doma i legao spavati, bio sam mrtav umoran.
Prepoznaju li vas ljudi posljednjih dana, ipak ste vi prvi vratar modrih?
– Upravo sam neki dan osjetio prvi trenutak slave. Bio sam u kinu u Arena centru, a onda su se ljudi počeli okretati u mom smjeru i pokazivati na mene. Bio je to neobičan osjećaj, nisam ga dosad osjetio.
A cure? Prepoznaju li vas?
– Nemojte samo pitanja o curama...
Kako se opuštate?
– Volim ići u kino, ali gledam samo one filmove sa sretnim završetkom, horore izbjegavam. Volim otići i u kazalište, u Exit, Kerempuh i naravno, gledam samo komedije...
Što slušate u automobilu, vozite li uopće?
– Imam bijeli ferrari, kako od milja zovem bijelu corsu. Sâm sam je kupio, ponosan sam, a stalno sam u autopraonici, glancam je...
Kad smo već kod boja, nosite zeleni dres, je li to neka poveznica s prezimenom? Zeleni u zelenom?
– Nije, takav sam dobio, sponzor je poslao zelene majice za vratare. Nemam baš takav status u klubu da bih mogao birati boju...
>> Obrana je kao beton, ali Dinamu pod svaku cijenu treba - Eduardo