Želja da se pridruži skupini MED7 pokazuje da Hrvatska napokon ponovno otkriva da je i mediteranska, a ne samo kontinentalna zemlja

Osim članstva u neformalnoj skupini Prijatelji kohezije, koja okuplja siromašnije i brojnije članice Europske unije koje se bore protiv smanjenja financiranja kohezijske i poljoprivredne politike, Hrvatska nije članica nijedne od više neformalnih skupina koje djeluju unutar Unije. Za razliku od većine ostalih članica, Hrvatska nikad nije pokazivala ambiciju za takvim interesnim djelovanjem, nije znala okupljati saveznike unutar Unije, niti je u tom pogledu pokazivala bilo kakvu ambicioznost i kreativnost, ne računajući kontroverznu inicijativu Tri mora koja je ionako u biti američka. Upravo je zato nedavno objavljena želja Hrvatske da se pridruži skupini mediteranskih članica MED7 pomalo neočekivan, ali u svakom slučaju pozitivan iskorak, iako najava hrvatskog šefa diplomacije Gordana Grlića Radmana o tome nije izazvala baš nikakvu pozornost u hrvatskoj javnosti. Ministar je o tome prvi put javno govorio još u siječnju, a u međuvremenu je i lobirao za prijem Hrvatske u Cipru i Grčkoj, što možda svjedoči o tome da je Hrvatska ozbiljna u namjerama.

MED7 samo je jedna od posebnih skupina koje djeluju unutar Unije, a riječ je o skupinama koje su iznimno važne za funkcioniranje EU. Europa je ujedinjena u različitosti i ne boji se suradnje pojedinih članica na pitanjima koja ih povezuju, dapače, takvu suradnju potiče. Prijatelji kohezije u tom su pogledu specifični. Zbog velikog broja članica ta skupina prerasta u svojevrsnog mastodonta, a njezine članice ništa ne povezuje osim želje za novcem iz europske blagajne. Nasuprot skupini Prijatelja kohezije, primjerice, djeluje malobrojnija skupina “škrtih” koju predvode Nizozemska, Austrija, Švedska i Danska, a bore se za smanjenje strukturnih fondova i svojih neto uplata.

Međutim, ne povezuju se članice Unije u neformalne skupine samo zbog novca. Neformalne skupine često su okupljene na regionalnom načelu i u pravilu usuglašavaju zajednička stajališta unutar europskih sastanaka na vrhu, kako bi bolje zaštitile vlastite interese. Jedna od najuspješnijih takvih asocijacija je Višegradska skupina koja okuplja Mađarsku, Češku, Slovačku i Poljsku. Iako je višegradska četvorka danas sinonim za demokratsku regresiju i udaljavanje srednjoeuropskih članica od Bruxellesa, to nije uvijek bilo tako. Višegradska skupina bila je primjer kako u političkom i gospodarskom smislu iskoristiti članstvo u EU. Formirana početkom 1990-ih zbog bržeg približavanja Uniji, skupina je nastavila djelovati i nakon ulaska njezinih članica u Uniju 2004. godine, profilirajući se kao jedan od najkvalitetnijih formata suradnje unutar EU.

Svojom gospodarskom snagom, osobito u slučaju Poljske i Slovačke, ali i Češke i Mađarske, zemlje Višegradske skupine potvrđivale su uspjeh tranzicije iz državno-centralističkog u liberalno-kapitalistički sustav. Međutim, kasnije se ta slika o višegradskoj četvorki stubokom promijenila. Poljska nije samo članica Višegradske skupine, nego i s Njemačkom i Francuskom čini tzv. Vajmarski trokut, kojim su Berlin i Pariz početkom devedesetih pružili ruku Poljskoj u procesu pristupanja NATO-u i EU, a nakon poljskog ulaska u te asocijacije Vajmarski je trokut Poljacima omogućavao utjecaj na proces odlučivanja u EU. Međutim, i vajmarski je format posljednjih godina, nakon pobjede nacionalističke i euroskeptične stranke Jarosława Kaczyńskog u Poljskoj, zapao u tešku krizu, premda nije potpuno ugašen.

Hrvatske ambicije za članstvo u skupini sedam mediteranskih članica Unije, koja je na inicijativu Cipra i Španjolske osnovana 2013., i kojoj su se zatim pridružile Francuska, Grčka, Italija, Malta i Portugal, koji jedini ne pripada mediteranskoj regiji, nisu važne samo zato što time Hrvatska napokon prepoznaje važnost takvog oblika djelovanja unutar Unije, nego i zato što je riječ o skupini koja okuplja mediteranske zemlje. Naime, od tri regionalne odrednice kojima se opisuje Hrvatska, koja je istodobno srednjoeuropska, balkanska i mediteranska europska zemlja, upravo je mediteranska dimenzija bila najzapostavljenija u našoj vanjskoj politici.

Hrvatska u političkom smislu nikad nije znala iskoristiti prednost svog položaja, a Jadransko more, koje je vjerojatno naš najvažniji strateški resurs, Hrvatskoj i Hrvatima služi isključivo za kupanje i za privlačenje stranih turista za vrijeme turističke sezone. I to je, kada je riječ o Hrvatskoj i Jadranu, uglavnom to. Iako se smatra i mediteranskom zemljom, to u stvarnosti nikad nije bila hrvatska politika. Jadran nikad nije bio u fokusu ni unutarnje ni vanjske politike Hrvatske, a Hrvatska se od osamostaljenja ponaša isključivo kao kontinentalna zemlja. Osim činjenice da na Jadran ljeti dolaze turisti, Hrvatska ne koristi jadranske resurse u razvoju zemlje.

Zato je ovaj korak, zasad samo na simboličnoj razini, važan. Ovo je prvi put da Hrvatska otkriva svoju jadransku i mediteransku ambiciju, što će, ako nam se otvore vrata mediteranske skupine, omogućiti da lakše realiziramo i zaštitimo naše specifične mediteranske interese na razini EU. Jer ako ste u istom klubu sa zemljama poput Francuske, Italije, Španjolske i Cipra, koje dobro znaju kako zaštititi mediteranske specifičnosti, onda ste sigurno u boljem položaju u EU nego kad ste sami. Tako funkcionira EU.

Još je važnije da do te inicijative dolazi neposredno nakon proglašenja isključivog gospodarskog pojasa na Jadranu, što ukazuje na to da je riječ o širem projektu. Pritom valja imati na umu da nije riječ samo o kopernikanskom obratu u redovima hrvatske politike, i vladajuće i opozicijske, koja je još prije nekoliko godina uvjeravala kako je, primjerice, isključivi gospodarski pojas nepotreban. Ti su procesi i rezultat promjene razmišljanja u široj regiji, a ponajprije u Italiji, s kojom je Hrvatska nedavno otvorila dijalog o Jadranu.

Italija ponovno otkriva Sredozemlje kao svoju interesnu sferu, o čemu svjedoči činjenica da novi talijanski premijer Mario Draghi ovih dana za svoje prvo putovanje u inozemstvo nije odabrao ni Bruxelles ni Berlin, nego Tripoli, pokušavajući vratiti ugled i utjecaj Italije u Libiji i na Mediteranu. Zanimljivo je i da je i Slovenija nedavno također izrazila želju da se pridruži skupini MED7, no slovenske mediteranske ambicije navodno blokira Francuska koja je suzdržana prema slovenskom članstvu u tom klubu zbog toga što je slovenska vlada primarno orijentirana na suradnju s višegradskim zemljama, ponajprije s Mađarskom i Poljskom, što Hrvatska također može iskoristiti te se napokon mora početi i ponašati kao pomorska zemlja i ne koristiti Jadran samo za kupanje.