Veliki hrvatski izumitelj, jezikoslovac, državnik i filozof Faust Vrančić rođen je 1. siječnja 1551. godine u Šibeniku, a umro je u Veneciji 20. siječnja 1617. godine.
Talijanizirano mu je ime Fausto Veranzio, a mađarizirano Faustus Verancsics što je vrlo bitan podatak jer je živio u više europskih gradova koji su danas dijelovi različitih država. Uz svoje je ime tijekom života dodavao i riječ Siceni kako bi naglasio svoje šibensko podrijetlo zato što se tada smatralo da se antički grad Siccum nalazio nedaleko od Šibenika, dok ga danas povjesničari uglavnom smještaju između Trogira i Solina. Drugi razlog što si je dodavao riječ Siceni, piše profesor Gojko Nikolić u svojoj knjizi “Život i izumi Fausta Vrančića”, jest to što je on, poput drugih humanista, u antici nalazio izvor znanja i ideja.
Habsburgovci su im potvrdili plemstvo
Vrančići su bili ugledna šibenska obitelj, neki ih povjesničari navode kao ugarsko-šibensko plemstvo čije se prezime pisalo kao Wranijchijch, Wranchijch i Veranchijch, a prvi je građanin Šibenika s prezimenom Vrančić postao Nicolo 1360. godine. Dakle, 200-tinjak godina prije Faustova rođenja. Habsburški vladari Maksimilijan II. i Ferdinand I. potvrdili su Vrančićima plemstvo, a ispravom im je 1568. darovan veći dio dalmatinskih posjeda u zaleđu od Knina do Splita.
Faustov otac Mihovil također je bio diplomat, pjesnik, prozaist te se bavio poviješću i prepisivanjem književnih tekstova. Oženio se plemkinjom Katarinom Dobrojević s kojom je imao četvero djece: Fausta, Kazimira, Marietu i Klaru. Uz oca i majku, posebno je mjesto u životu Fausta Vrančića imao stric Antun. On je 1569. postao ostrogonski nadbiskup, a tri godine kasnije dobio je titulu kraljeva namjesnika. Antun Vrančić uložio je puno novca i truda da bi školovao Fausta koji je poslan k njemu u Ugarsku s nepunih deset godina života kako bi nastavio svoje obrazovanje.
– Prema sačuvanoj prepisci između Mihovila i Antuna Vrančića vidljivo je da su braća cijeloga života bila vrlo povezana i privržena te su Fausta podizali kao zajedničkog sina – opisuje nam Marijana Borić, odlična poznavateljica života i djela Fausta Vrančića koja je zaposlena u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Iz Ugarske je u dobi od 18 godina otišao na studij prava i filozofije u Padovu gdje je pokazao poseban interes za prirodne znanosti.
Kao mladić bio je žedan novog znanja: franjevački samostan u Šibeniku i danas čuva primjerak Euklidovih (grčkog matematičara iz 4. i 3. stoljeća prije nove ere) Elemenata kojim se služio i sam Vrančić. Sačuvani primjerak inkunabule iz 15. stoljeća sadrži i Vrančićevu bilješku koju je vlastoručno dopisao. To je vrijedan primjer Vrančićeva interesa i dokaz njegova poznavanja matematike.
No Antun je umro 1573. kada su Faustu bile 22 godine. Samo dvije godine ranije umro je Faustov otac Mihovil, što znači da je na studiju i po njegovu završetku ostao bez obje očinske figure. Najprije se poslije završetka školovanja vratio u Ugarsku, gdje je, primjerice, proučavao djela velikog engleskog filozofa Rogera Bacona, promicatelja induktivne metode u znanosti, a Vrančića su tada zanimala djela i Galilea Galileija koji je neko vrijeme bio profesor matematike u Padovi. Pa ipak, kako ističe Marijana Borić, matematika nije bila u primarnom Vrančićevu fokusu, već se više zanimao za praktične aspekte i tehniku, vjerujući da svojim djelima može pridonijeti kvaliteti svakodnevnog života i olakšati ga.
No zatim je otišao u Italiju gdje je putovao gradovima i pritom učio. Rim ga je privlačio kao duhovno i intelektualno središte.
– Vrančići su kao i neke druge hrvatske velikaške obitelji u ondašnjim prilikama prodiranja Osmanlija na ove prostore nastojali osigurati svoj opstanak zauzimajući važne položaje u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Stoga su veliku važnost pridavali dobrom odgoju i obrazovanju pa je dio tradicije obitelji Vrančić bilo pomaganje široj obitelji u školovanju nadarenih članova – objašnjava Borić te nam opisuje kontekst u kojem je Vrančić odrastao.
– To su bila vremena žestokih prodora Osmanlija na ta područja te je umijeće ratovanja bilo uvjet opstanka. Veszprém se u to vrijeme nalazio na važnoj strateškoj poziciji i, premda Vrančić nije imao iskustvo neposredne borbe, vjerojatno se bavio i problemima utvrđivanja radi bolje obrane te logistikom – objašnjava Borić.
Godine 1579., biskup István Fejerkövy Vrančića je imenovao zapovjednikom grada Veszpréma i upraviteljem svih imanja biskupije koja su se nalazila na području županija Zala, Győr i Somogy. U to vrijeme, neposredno prije dolaska u Veszprém, Faust je zasnovao obitelj s Marijom Zar čije podrijetlo zasad nije poznato. S njom će kasnije imati kćer Albu-Rozu i sina koji je preminuo vrlo mlad.
Nakon dvije godine službe u Veszprému Faust Vrančić postao je tajnik habsburškog cara i ugarsko-hrvatskog kralja Rudolfa II. te se s obitelji odselio na carski dvor u Pragu. U carevoj službi bio je od 1581. do 1605., s iznimkom četverogodišnjeg perioda počevši s 1594. Te mu je godine umrla supruga Marija Zar pa je napustio službu kod cara.
No upravo je u tom trenutku započeo njegov životni period u kojem je bio najproduktivniji. Već godinu dana kasnije, 1595., objavio je znameniti rječnik, prvi u povijesti hrvatskog jezika, koji je on nazvao dalmatinskim, “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmati[c]ae et Ungaricae” (“Rječnik pet najuglednijih jezika Europe, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i mađarskoga”).
1598. car Rudolf II. ponovno ga zove u službu imenovavši ga biskupom Csanáda i kancelarom za Ugarsku i Transilvaniju. Sedam godina nakon toga, 1605., napustio je Ugarsku i svjetovni život. Otišao je u Rim gdje se idućih desetak godina posvetio duhovnom životu i pisanju. Tada je i dovršio najveći broj djela.
Odrekao se biskupske časti
– U Rimu je živio u blizini trga Piazza del popolo, u kući španjolskog plemića Ivana Krstitelja Vivesa, koji je, potaknut željom širenja evanđelja, kuću vodio kao samostan u kojem se živjelo prema strogim pravilima. Vrančić je to mjesto odabrao za prebivalište da bi u njemu živio skromno, pomažući potrebitima. U Rimu je sklopio prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je i Giovanni Ambrogio Mazenta, priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija. To je prijateljstvo imalo presudan utjecaj na Vrančićev daljnji život i rad – opisuje nam profesorica Borić.
Godine 1608. odrekao se biskupske časti, a iako je dotad bio poznatiji kao državnik i autor znamenitog rječnika, u sljedećih nekoliko godina objavljuje dvije filozofske knjige. U jednoj od njih, “Kršćanskoj etici” iz 1610., kritizirao je i Aristotelovu filozofiju. Svoj opus zaokružio je 1615. (ili početkom 1616.) izdavanjem svog najpoznatijeg djela “Machinae Novae” (“Novi strojevi”) koja daje popis novih izuma te usavršavanja već ranije poznatih rješenja. Među tim izumima našao se i znameniti “homo volans”, odnosno padobran koji se uvijek veže uz Vrančićevo ime. Već tada mu se pogoršalo zdravlje te se poželio vratiti u rodni Šibenik, ali otišao je u Veneciju kako bi objavio “Machinae Novae” te je tamo i umro 1617. godine.
U dodatku oporuci izrazio je želju da njegovi ostaci brodom budu preneseni i pokopani u crkvi sv. Marije, Gospe od Milosti u Prvić Luci na otoku Prviću.
Vrlo zanimljiv clanak!