Znanstvenici, izumitelji, književnici, umjetnici, istraživači, učenjaci… Hrvati se mogu ponositi cijelim nizom istaknutih sunarodnjaka koji su kroz povijest svojim djelovanjem zadužili kako svoju domovinu, tako i cijeli svijet, no mnogi premalo znaju o hrvatskim velikanima. Također, Hrvatska nije iskoristila potencijal da se na svjetskoj sceni brendira kroz uspjehe svojih velikana te je stoga Večernji list u 2020. godini odlučio pokrenuti veliki multimedijalni projekt “Hrvati koji su mijenjali svijet”.
Tako će tijekom prvih šest mjeseci iduće godine u tiskanom izdanju objavljivati tekstove o dvanaestoro velikana čija su dostignuća učinila svijet boljim i kvalitetnijim mjestom za život. To su Ruđer Bošković, Faust Vrančić, Sveti Jeronim, Nikola Tesla, Andrija Štampar, Ivana Brlić-Mažuranić, Andrija Mohorovičić, Ivo Andrić, Julije Klović, Marko Marulić, Ivan Meštrović i Marko Polo.
– Nije bilo lako odabrati dvanaestero imena i zato su nam u odabiru pomogli stručnjaci, no na kraju je konačna odluka o tome o kojim će se velikanima pisati u sklopu projekta bila moja – objašnjava Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista i autor projekta, te dodaje kako je pritom vodio računa da budu zastupljeni hrvatski uspjesi iz raznih područja, od znanosti, preko umjetnosti i književnosti do religije budući da su se Hrvati imali stručnjake uistinu u svim poljima.
– Dobro smo promislili i o vremenu pokretanja ovog projekta te smo odlučili da on počne s prvim danom 2020. godine, kada Hrvatska preuzme predsjedanje Vijećem Europske unije jer je to izvrsna mogućnost za brendiranje zemlje te moramo iskoristiti priliku da kažemo svijetu priču o sebi – kaže glavni urednik Večernjeg lista u kojem će se tekstovi o velikanima objavljivati od 1. siječnja do 30. lipnja.
Također, u planu je izdavanje specijalnog magazina na hrvatskom i engleskom jeziku u kojem će se, osim o velikanima, pisati i o značajnim Hrvatima koji danas mijenjaju svijet, ali i o hrvatskim izumima te proizvodima. Tijekom trajanja projekta u suradnji s Ministarstvom obrazovanja u svim će se hrvatskim školama organizirati predavanja posvećena velikanima, a na HRT-u će se emitirati posebne emisije o njima. Vrhunac cijelog projekta bit će pak velika izložba “Hrvati koji su mijenjali svijet” u rujnu.
Do tada, upoznajmo dvanaestoro velikana...
Najsvestraniji hrvatski znanstvenik i preteča Einsteina
RUĐER BOŠKOVIĆ
(Dubrovnik, 1711. – Milano, 1787.)
Jedan je od najvećih europskih umova svojega vremena i najsvestraniji hrvatski znanstvenik svih vremena. Bio je podjednako uspješan matematičar, astronom, geodet, fizičar, teolog, filozof, diplomat, arheolog i pjesnik te svećenik isusovac. Razvijao je europsku znanost 18. stoljeća djelujući u Rimu, Milanu i Parizu, ali i ostalim europskim metropolama toga vremena, od Londona i Beča do Carigrada i Sankt Peterburga, ostavivši važna djela na području matematike, fizike, astronomije, geodezije i filozofije.
Njihov utjecaj osjećao se neprestano sve do početka 20. stoljeća. Doduše, Bošković nije ostao upamćen po velikim epohalnim otkrićima, ali je svojim predviđanjima kao genijalni vizionar omogućio niz kasnijih otkrića i postao začetnik moderne fizike. Njegovo je kapitalno djelo “Teorija prirodne filozofije” (Theoria philosophiae naturalis), objavljeno u Beču 1758., u kojemu tvrdi da se tijela sastoje od konačnog broja nedjeljivih i neprotežnih točaka čije je svojstvo sila koja je na malim udaljenostima odbojna, a u većim prelazi u privlačnu. Gotovo je nevjerojatna snaga intuicije kojom je Bošković stoljeće i pol prije Alberta Einsteina mogao doći na ideju o relativnosti prostora i vremena, konstantnoj brzini svjetlosti i mogućnosti prostora s četiri dimenzije.
Imajući to na umu, ne zvuči nam pretjerana tvrdnja Friedricha Nietzschea da je Boškovićeva teorija o strukturi tvari, uz Kopernikovu ideju heliocentričnog sustava, „najveći trijumf nad osjetilima koji je do sada postignut“.
Izumitelj padobrana i visećeg mosta
FAUST VRANČIĆ (Šibenik, 1551. – Venecija, 1617.)
Najvažniji je izumitelj, inženjer i tehnički pisac na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, a uz to bio je i jezikoslovac, diplomat i biskup. Postao je slavan u svjetskoj tehničkoj literaturi zahvaljujući djelu “Machinae Novae” iz 1616. u kojem je opisao izume čak 56 naprava, uređaja i konstrukcija. Među njima su osobitu pozornost privukli padobran (Homo Volans) i viseći most. Njegove tehničke novosti, koje su bile bliske novovjekoj fizici, bile su daleko ispred svojega vremena pa su zaživjele desetljećima i stoljećima nakon njegove smrti.
Svestrani Faust Vrančić također je 1595. u Veneciji objavio „Rječnik pet najuglednijih europskih jezika – latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, hrvatskoga (dalmatinskoga) i mađarskoga“. To je prvi hrvatski tiskani rječnik koji na oko 130 stranica donosi oko pet tisuća riječi svakog jezika.
Najslavniji Dalmatinac i prevoditelj Biblije na latinski jezik
SVETI JERONIM (JEROLIM) / EUZEBIJ (Dalmacija, oko 347. – Betlehem, 420.)
Veliki crkveni naučitelj koji je preveo Bibliju s hebrejskog na latinski jezik. Za to veliko djelo trebalo mu je punih dvadeset godina, a popularna Vulgata postala je službeni prijevod Biblije Rimske crkve. Tako je dao neprocjenjiv doprinos Crkvi, definirao srednjovjekovnu latinštinu i obilježio europsku kulturu do našeg doba. Rođen je u rimskoj Dalmaciji, točnije u Stridonu, no do danas nema konsenzusa gdje se ta lokacija točno nalazila. U Rim odlazi kao mladić gdje je kršten. Potom odlazi u Palestinu gdje živi kao pustinjak i usavršava hebrejski i grčki jezik, a u Antiohiji je zaređen za svećenika.
Bio je tajnik pape Damaza, a nakon njegove smrti i sam je bio ozbiljan kandidat za papu. Mnogo je putovao, sukobljavao se u raspravama i borio protiv heretika tog doba. Zbog svoga oštrog temperamenta stječe mnoštvo neprijatelja pa odlazi na službu u Betlehem, gdje je do kraja života proveo trideset i četiri godine. Ondje je bio upravitelj samostana, meditirao, učio, prevodio i molio...
Legenda kaže da bi u zanosu kajanja zbog svoga oštrog jezika znao reći „Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac“. Budući da su Hrvati baštinici njegova zavičaja još u srednjem vijeku, u Rimu ga se doživljavalo kao njihova zaštitnika, pa su po njemu nazvani i hrvatski zavod i crkva u Rimu.
Čovjek koji je izumio 20. stoljeće
NIKOLA TESLA (Smiljan, 1856. – New York, 1943.)
Jedan od najvećih, a istodobno najmanje priznatih izumitelja 20. stoljeća. Njegovi izumi na području elektrotehnike i otkrića iz fizike ostavili su snažan pečat ne samo na svjetsku znanost nego se i njihova primjena odrazila i na poboljšanje kvalitete života uopće, zbog čega je stekao titulu „čovjeka koji je izumio 20. stoljeće“, kako je Robert Lomas nazvao svoju knjigu o Tesli. Među ostalim, izumio je motor na izmjeničnu struju, što je temelj današnje pogonske elektrotehnike. Dok je njegov kolega Thomas A. Edison zagovarao istosmjernu struju, Tesla je otkrio višefaznu struju i transformator, čime je omogućio jeftino prenošenje struje visokog napona na velike udaljenosti te njezinu masovnu primjenu. Smatra ga se ocem radiotehnike iako je za njegova života zasluge na tom području prisvojio Marconi, a i sam je Tesla otkriće radioveze smatrao jednim od svojih najvećih izuma.
Bavio se i bežičnim prijenosom energije, otkrio je X zrake i elektron, a svojim izumima bio je preteča i modernih oružja poput krstarećih projektila te interneta, jer se još prije stotinu godina zalagao za ideju „svjetskog sustava za povezivanje komunikacija u jedan sustav“. Ostavio je više od 700 patenata, a mnogi njegovi izumi još su obavijeni velom tajne. Čovjek koji je prokrčio put tehnološkom razvoju modernog doba umro je u New Yorku bez javnog priznanja, pomalo zaboravljen i osamljen.
Tesla ipak posljednjih desetljeća postaje svojevrsna znanstvena ikona. U njegovu čast jedinica za magnetsku indukciju nazvana je „tesla“, a u suvremeno doba i brend automobila na električni pogon. U njegovu rodnom Smiljanu nalazi se memorijalni centar „Nikola Tesla“, a u Zagrebu njegovo ime nosi Tehnički muzej.
Utemeljitelj Svjetske zdravstvene organizacije
Andrija Štampar (Drenovac, Slavonski Brod, 1888. – Zagreb, 1958.)
Liječnik, profesor medicine i prosvjetitelj, autor izvornog modela zdravstvene zaštite i zdravstvene službe za potrebe ruralne sredine. Unapređivao je zdravstvenu zaštitu diljem Europe, u SAD-u te u Kini i Rusiji, a zahvaljujući svome modelu zdravstvene zaštite proslavio se diljem svijeta. Godine 1946. postao je prvi predsjednik Ekonomskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda te jedan od utemeljitelja Svjetske zdravstvene organizacije.
Nakon što je u Beču diplomirao medicinu, od 1919. obnašao je dužnost načelnika higijenske službe jugoslavenskog Ministarstva narodnog zdravlja. Postavio je temelje javnozdravstvene službe u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji te utemeljio niz socijalnih i medicinskih ustanova. Pod geslom da je zdravlje stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti, zalagao se za široko zdravstveno prosvjećivanje običnih ljudi smatrajući da se tako uspješno može suzbiti pojava mnogih bolesti.
Hrvatski Andersen
IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ (Ogulin, 1874. – Zagreb, 1938.)
Najpoznatija i najprevođenija hrvatska književnica za djecu, poznata i kao Hrvatski Andersen, odnosno Hrvatski Tolkien. Prvu pozornost čitateljske publike stječe 1913. romanom “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, u kojem siromašni i izrabljivani šegrt bježi od svoga gazde te se susreće s brojnim životnim izazovima. A nakon objavljivanja knjige “Priče iz davnine” 1916. godine, koja sadrži mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom, postaje planetarno poznata. To je djelo danas dostupno na gotovo svim važnijim svjetskim jezicima, kao i većina drugih njezinih pripovijetki.
Bila je prva žena u tadašnjoj Jugoslaviji koja je postala članica tadašnje Akademije (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Svojom originalnošću, maštovitošću i svježinom ravnopravno stoji uz rame s drugim svjetskim velikanima dječje književnosti.
Otac moderne seizmologije
ANDRIJA MOHOROVIČIĆ (Volosko, 1857. – Zagreb, 1936.)
Svjetski poznati meteorolog, klimatolog i utemeljitelj moderne seizmologije. Prvi je u svijetu ustanovio da Zemlja nije cjelovita, nego slojevita te da pomicanje velikih ploča naslaganih jedna na drugu uzrokuje potrese. Tako je odredio i debljinu Zemljine kore, tzv. Mohorovičićev diskontinuitet, što je najveći dio planeta Zemlje nazvan po nekoj osobi. Mnoge njegove ideje i misli bile su vizionarske te su došle do izražaja nakon njegove smrti, kao što su djelovanje potresa na građevine, iskorištavanje energije vjetra, modeli Zemlje, obrana od tuče i sl. Utemeljio je Meteorološki opservatorij u Zagrebu, koji je izrastao u moderan institut, svjetski poznat po seizmičkim mjerenjima. Također je osnovao meteorološke službe u Hrvatskoj i Slavoniji.
Njemu je u čast 1996. godine asteroid s rednim brojem 8422 dobio naziv „8422 Mohorovičić“.
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost
IVO ANDRIĆ (Dolac kod Travnika, BiH, 1892. – Beograd, 1975.)
Hrvatski, srpski i bosanskohercegovački književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Rođen je u hrvatskoj katoličkoj obitelji u Docu kod Travnika. Godine 1912. počinje studij mudroslovlja na Zagrebačkom sveučilištu, potom studira u Beču i Krakovu. U Grazu 1924. i doktorira na temu razvoja duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod utjecajem turske vladavine. Kao zagovornik ideje jugoslavenskog jedinstva radi kao diplomat u Vatikanu, Bukureštu, Trstu i Grazu te napreduje do položaja pomoćnika ministra vanjskih poslova Jugoslavije i veleposlanika u Berlinu.
Drugi svjetski rat proveo je u Beogradu, gdje u samoći svoje unajmljene sobe stvara svoja ponajbolja djela “Travnička kronika” i “Na Drini ćuprija” u kojima iznimno oslikava multietničku bosansku prošlost i tegobe turske okupacije. Nakon 1945. živi u Beogradu i Sarajevu te obnaša dužnost prvoga predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. Nakon što je 1961. nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, cjelokupni novčani iznos poklonio je za obnovu bibliotečnog fonda Bosne i Hercegovine.
Michelangelo minijature
JURAJ JULIJE KLOVIĆ / GEORGIUS JULIUS CLOVIUS CROATA (Grižane, Vinodol, 1498. – Rim, 1578.)
Jedan od najvećih hrvatskih slikara svih vremena i najveći europski minijaturist – slikar malih slika. Nijedan hrvatski slikar prije ni poslije njega nije bio toliko hvaljen i slavljen od svojih suvremenika. Među ostalim, stvarao je za posljednjeg budimskog kralja Ludovika II. Jagelovića i niz talijanskih kardinala, od kojih ga je Alessandro Farnese prozvao Michelangelom sitnoslikarstva. Baš uz njegovu potporu nastala su izvanredna Klovićeva djela, uključujući i “Časoslov Farnesse” ili “Officium Virginis”, koji se čuva u New Yorku te se smatra remek-djelom minijature u svjetskim razmjerima.
Slavni El Greco, čiji je Klović bio učitelj, uzdigao ga je među najveće velikane renesansnog slikarstva, zajedno s Michelangelom, Rafaelom i Tizianom. Otac mu je, prema kazivanju, rano poginuo u boju s Turcima pa se kao dječak morao prihvatiti težačkih poslova, a slobodno je vrijeme provodio rišući po kamenju i zidovima sitne sličice. Te su njegove crteže zapazili pavlinski redovnici, koji su ga poslali u školu, najprije u Crikvenicu, a potom u Veneciju.
Otac hrvatske književnosti i autor pojma „psihologija“
MARKO MARULIĆ (Split, 1450. – Split, 1524.)
Jedan od najpoznatijih europskih kršćanskih humanista i književnika toga doba. Svjetsku slavu stekao je duhovnim i moralističkim spisima na latinskom jeziku, koji su bili onodobni bestseleri. Djelo “De institutione bene vivendi per exempla sanctorum” (Pouke za čestit život na primjerima svetaca) tijekom 16. i 17. stoljeća tiskano je u čak 19 izdanja, a talijanski prijevod u 12 izdanja.
Djela su mu prevođena na talijanski, španjolski, portugalski, francuski, engleski i njemački. Među njegovim obožavateljima bili su budući sveci Franjo Ksaverski, Franjo Saleški, Ignacije Loyola, Thomas More, francuski pisac Francisco de Quevedo, francuska kraljica Margareta Navarska te engleski kralj Henrik VIII. Za nacionalnu književnost najvažniji je kao autor biblijskog spjeva “Judita”, prvog epa na hrvatskom jeziku.
Piše o tragediji Hrvata u turskim progonima i na neki način postaje začetnikom hrvatske političke misli. Također, on među prvima svoj jezik naziva hrvatskim. U svome djelu “Psichologia de ratione animae humanae” (Psihologija ljudske duše) iz 1524. prvi put rabi riječ „psihologija“ pa je očito njezin autor iako se stoljećima autorstvo pripisivalo njemačkom filozofu Rudolfu Gockelu, koji ju je upotrijebio tek šest desetljeća poslije.
Najveći hrvatski kipar kojem se divio i Rodin
IVAN MEŠTROVIĆ (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 1883. – South Bend, SAD, 1962.)
Najpoznatiji hrvatski i jedan od najpoznatijih svjetskih kipara 20. stoljeća. Bio je samouk pa je tek s dvanaest godina naučio čitati i pisati. Ali već s petnaest godina zamijećena je njegova nesvakidašnja umjetnička darovitost te je osnovano društvo za potporu i školovanje samoniklog umjetnika. Školuje se u Splitu te na Bečkoj likovnoj akademiji, gdje se formirao pod utjecajem secesije, a veliki utjecaj na njega ostavio je Auguste Rodin.
On je prepoznao Meštrovićev talent nazivajući ga „čudom među kiparima“. Pod tim utjecajem nastaje Meštrovićevo prvo remek-djelo “Zdenac života”, koje se nalazi ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Stvara u Parizu i Rimu, gdje provodi Prvi svjetski rat, te u Zagrebu, gdje postaje prvi rektor novoutemeljene Umjetničke akademije. Godine 1947. odlazi u SAD i prihvaća mjesto profesora na Sveučilištu Syracuse u državi New York. Predsjednik Eisenhower osobno mu je uručio potvrdu o primanju američkog državljanstva.
Međunarodni ugled stekao je svojim skulpturama već u Parizu, a svjetsku slavu postigao je nakon izložbe u Victoria and Albert Hallu u Londonu 1915. Galerija Metropolitan u New Yorku 1947., kao prvom živom umjetniku, pripremila mu je samostalnu izložbu. Iz njegova opusa vrijedi još spomenuti sljedeća djela postavljena u javnom prostoru: Povijest Hrvata u Zagrebu, Indijanci u Chicagu, Perzefona i Job na Sveučilištu u Syracuzi u New Yorku, Pobjednik u Beogradu, Njegošev mauzolej na Lovćenu... Gotovo tisuću skulptura koje je stvorio čine ga jednim od najvećih europskih stvaratelja prve polovine 20. stoljeća.
Najpoznatiji svjetski putnik
MARKO POLO (Korčula, 1254. – Venecija, 1324.)
Svjetski putnik koji je Europi otkrio Kinu i Daleki istok te trajno povezao Europu s Azijom. U sedamnaestoj godini odlazi na putovanje dugo dvadeset četiri godine u Kinu, gdje ostaje u službi mongolskog vladara Kublaj-kana. Proputovao je i upoznao velik dio Azije, sve do Burme i Vijetnama, što je poslije opisao u svome putopisu.
Nakon što je upoznao tamošnji svijet, o kojem Europa nije znala gotovo ništa, 1295. vraća se na rodni otok Korčulu, a potom u Veneciju. U Europu je donio, među ostalim, dalekozor, sladoled i špagete. Njegova knjiga “Il millione”, u kojoj opisuje taj daleki svijet, izazvala je golemo zanimanje europske javnosti i smatra se trećom najprevođenijom knjigom na svijetu, nakon Biblije i Kur’ana.
Odlično, to i puno toga još trebaju znanstvenici koji prima debelu plaću u HAZU, objediniti i objaviti. Sramota je da se o tim ljudima skoro pa ništa ne zna. Takovu knjigu poklanjati svim diplomatima koji dolaze kod nas i obaveznono naše diplomate poklanjati državama u kojima rade. Često inozemni diplomate nemaju pojma.