Već dulje vrijeme društvo u kojem živimo stjerano je u mišolovku. Mišolovka je u društvenom smislu konstruirano društveno stanje u kojem se zatekla trpna većina. Demokratskim putem pokušava razbiti žice mišolovke kako bi promijenila svoje egzistencijalno trpno stanje. Mišolovka je mentalna slika (metafora) i stvarno mentalno zarobljeničko stanje hrvatskog društva konstruirano postojećim konzervativnim izbornim zakonodavstvom. To izborno zakonodavstvo proizvelo je tiraniju manjine nad većinom. Reforma izbornog zakonodavstva majka je svih reforma. Kakvo je stanje u političkoj praksi?! Jedan od pokušaja razbijanja mišolovke je, dakle, najavljeni referendum o promjeni izbornog zakonodavstva, koje Vladar (Il Principe) uz asistenciju članova koalicijskoga niza onemogućava tehnički, medijski, politički kršeći građanska prava, pokazujući kako se defektna predstavnička demokracija boji vlastitih građana. Svoj osebujni „demokratski potencijal“ pokazuju u vidu postparlamentarnog stanja, šire postdemokracije (Colin Crouch. Post-democracy, 2004.). Postdemokracija je stanje u kojem se klatno demokracije pomaklo prema oligarhiji otuđenoj od građana i naroda.
Profiteri dogovorne političke tranzicije konstruirane uz pripomoć duboke države “ancien regime”, u Hrvatskoj doživjeli su svoj “američki san”. Kad je riječ o reformi izbornog zakonodavstva, prije će napraviti veliku koaliciju protiv te reforme negoli je provesti. Prije će u savez s Nečastivim negoli u promjene!
Hajdučki plijen
Reforma izbornog zakonodavstva bila bi kraj političkoj oligarhiji što je kolonizirala politički prostor. Potonja je izvedena iz ovakvog izbornog zakonodavstva kreatori kojega su vrhovi dviju političkih stranaka uz asistenciju servilnih akademskih krugova s Fakulteta političkih nauka i Pravnog fakulteta.( J. Benda. Izdaja intelektualaca,1927.) Zapravo arhitekata ovakvog sustava što ljude baca u siromaštvo, tjera u iseljeništvo, generira demografski slom i nestanak RH društva na dugi rok.
Politička oligarhija ili tranzicijski dobitnici iz doba dogovorne tranzicije proizvela je partijsku i klijentelističku, ekskluzivnu privatiziranu državu. Ako niste članovi dviju velikih sestrinskih stranaka (SDP - HDZ) gotovo da nemate što tražiti. Pa je dobro da se iselite! Bit će manje nezaposlenih! A oni će se uz pomoć PR trikova hvaliti da su “smanjili nezaposlenost”. Posljedice, dakle, privatizirane partijsko-oligarhijske države su niska participacija građana, nejednake prilike za napredovanje, moralno-politička podobnost kao recidiv SKH mentaliteta u tim strankama, apstinencija na izborima i zastoj u razvoju. Put u dekadenciju!
Demokracija u Hrvatskoj s ovakvim izbornim zakonodavstvom, komičnim izborima, koje je Vlado Šeks u jednoj izbornoj noći komentirao rekavši da su izbori čista farsa, jer se odluke donose u različitim gremijima, dok je Sabor kao politički teatar mjesto/topos potvrđivanja odluka gremija, što je nadasve blisko mojoj staroj tezi o proizvodnji simulirane demokracije ili proizvodnji pristanka, spram koje gajim radikalnu skepsu i poneko gađenje. Riječ je o demokraciji s prazninom, površnošću i otuđenošću, osrednjošću i ponekad apsurdom. Točnije, onoj koja počiva na reklami i imidžu, spinu, pseudodogađajima, slici bez teksta/tona, simulaciji (Jean Budrillard. Simulacija i zbilja, 2001.) s tonama floskula, banalnostima i političko-cirkusantskom lakrdijom na novim društvenim mrežama.
Simulirana demokracija zapravo je teatar političkog apsurda s kojim se na kraju kazališne predstave valja suočiti da smo gledali predstavu u kojoj je glavna glumica bila duda varalica s okusom šećera za omamljivanje. Ovaj model izbornog zakonodavstva odgovara HDZ-u i SDP-u. Oni će u veliku koaliciju samo zbog blokade reforme izbornog zakonodavstva kako bi onemogućili eventualni pozitivni rezultat referenduma, koji zagovara ekipa oko gospođe Markić. Ili će u koaliciju ako osjete da će Živi zid, kao njihov izravni proizvod ili odgovor na stanje koje su oni u posljednjih dvadesetak godina proizveli, ugroziti njihov tranzicijski hajdučki plijen. HDZ i SDP dovode Živi zid na vlast. Izbori su možda daleko, ali je panika zbog te činjenice vidljiva već danas. Postojeće izborno zakonodavstvo preferiraju banke (financijska oligarhija), jer uz ovakve političare faktički upravljaju društvom i državom, gdje su političari/politička oligarhija samo eksponenti financijske/bankarske oligarhije, a građani marva koja se finim tehnikama tjera u dužničko ropstvo, jer se s tom masom i s tom zaduženom marvom može lakše upravljati.
Onda slijedi ovaj niz. Kupuj, troši, zadužuj se i množi, budi pod utjecajem sapunica, utjehu traži u glupim televizijskim serijama i tabloidima. Misli kako ćeš preko Facebooka promijeniti svijet. Naravno, uz pomoć virtualnih prijatelja ili avatara s nikakvim interesom za promjene i građansku pobunu protiv nepodnošljivog stanja. Tko ti je onda kriv?! Živi u mišolovci! Budi miš! Odustani biti čovjek s dostojanstvom! No, tko će još i dalje podupirati ovakav model izbornog zakonodavstva?
Bolesni egoisti HDZ-a i SDP-a
Taj model će poduprijeti mediji isprepleteni s dvjema političkim strankama, PR agencije za simulaciju demokracije i peglanje imidža blijedih autoritarnih stranačkih lidera, koji bez PR agencijskih naputaka ne mogu složiti dvije suvisle i pametne. Oni kao takvi vladaju nama?! Totalni poraz građana?! Na rubu pameti!
Postojeće izborno zakonodavstvo podržavat će kupljeno civilno društvo koje u Plenković-Macan modelu autoritarne/PR demokracije (demokrature) ne vidi više bijele miševe u vidu parkiranja Pavelićeve svite i bojne na Jelacich Platzu, kao i akteri međunarodne politike kojima ovakva servilna/beskičmenjačka politička struktura, s minimalno tri vanjske politike i bezkoncepcijskim modelom društva, vladavinom na “pritisak odozgo” zapravo najviše odgovara. Odgovaraju im lutke na koncu. Bez stava, identiteta i perspektive. Vrlo ponizno. Na repu Europske unije. Četvrta liga - zapad. Katarza je ovdje ključna riječ. Jer ovako se više ne može.
Bruxelles nikada nije spomenuo reformu izbornog zakonodavstva, dok se istodobno zalaže za reforme u RH. Zašto se Bruxelles tako ponaša? Zašto ne zagovara izborne reforme? Zato što je siguran u prokušane političko-oligarhijske strukture, da će s njima lakše poslovati negoli, primjerice, s nekim novim političkim akterima izvan kontrole, nastalim kao proizvod novog reformiranog izbornog zakonodavstva.
Oligarhija preko svojih medijskih i intelektualnih trabanata ozbiljno danas debatira o tomu kako se Europi dogodio populizam, zaboravljajući da su oligarhije diljem Europe proizvele populizam. (Jean Werner Müller. Što je populizam, 2016.). Onda HDZ i SDP kao sestrinske partije iznjedrene iz krila Službe Državne Bezbednosti staroga režima po tranzicijskom rođenju, u dogovorenoj tranziciji, također zbore o populizmu, zanemarujući političku metafiziku koja bi se trebala baviti uzrokom populizma. Činjenica je da su oni glavni generatori populizma, akteri defektne demokracije i apsolutno potrošenog političkog sustava RH.
Zašto bi reforma izbornog zakonodavstva u političko-metodologijskom smislu trebala biti prva, a ostale druge reforme? Zato što je ona temelj i pretpostavka svih reforma. To je logična politička metoda reformiranja demokratskog društva, koje svoj institucionalno dobar ili loš dizajn izvodi na temelju dobrih ili loših, pravednih ili nepravednih izbornih pravila. Ako su izbori metoda uspostavljanja demokratskih institucija, onda metoda mora imati dobra pravila metode u interesu većine.
Tek nakon provedbe reforme izbornog zakonodavstva koja bi imala ustavnopravno uporište, s elementima pravednosti i distribucije uloga u društvu, mogli bismo očekivati zaustavljanje političkog i demografskog sloma RH na dugi rok. Stoga ću kao član radne skupine za izradu demografske strategije RH zagovarati unošenje reforme izbornog zakonodavstva kao dio demografske strategije. Ovdje se po mojem mišljenju radi o obrani života/bitka, kao i o političkoj ontologiji i metafizici, jer se u javni diskurs iz nužde moraju nametnuti prva i zadnja pitanja politike ovoga društva. Situacija u kojem se zateklo ovo društvo zbog egoizma političke oligarhije i njezine pokvarenosti, dekadencije čisto je šekspirijanska, izražena u pitanju biti ili ne biti, pitanje je sada! Biti, da! Ali kako?!
Koga proizvodi ovakvo izborno zakonodavstvo? Ovakvo izborno zakonodavstvo koje sustavno provode HDZ i SDP kao sestrinske partije po oligarhijskom principu vladavine (Hrvatska je po Ustavu republika, stvarno oligarhija!) izravno proizvode Željku Markić, Živi zid, Most i druge aktere, čudeći se kako su se isti akteri pojavili u obliku nepredviđenih političkih “elementarnih nepogoda”, ne uvažavajući činjenicu da su ti akteri samo odgovor na cementiranje oligarhijskog sindroma RH i nepodnošljivih devijacija. Kod sestrinskih partija dvojbe nema. Ako treba propasti RH, zbog njihova egoizma radije biraju propast društva RH negoli vlastitu propast. I to je taj bolesni i egoistični sindrom vlasti manjine koja je na dugi rok spremna uništiti društvo i većinu u njemu. Pa ako netko treba crknuti, neka crkne ta prokleta većina, koja je egoističnoj političkoj oligarhiji bitna samo na dan izbora odnosno festivala simulirane demokracije. Nakon toga dana ta većina koja navodno vlada (jer je demokracija vladavina većine?!) zapravo je permanentni problem jer većina uvijek nešto zahtijeva. Tu smo kod mjesta gdje možemo pokazati da su izbori samo instrument i farsa, na kojima se većina instrumentalizira radi instaliranja političke oligarhije, koja da bi uopće postojala treba većinu kao legitimacijski dokaz vlastite političke ontologije i postojanja “demokracije”. Naravno, one predstavničke u postparlamentarnom stanju.
Bilo bi grozno kad bi bilo
Odgovor na degeneriranu ili defektnu parlamentarnu predstavničku demokraciju su pokušaji aktiviranja direktne demokracije preko referenduma, kao možda ne najboljeg rješenja, ali svakako korektiva i odgovora na defektnu demokraciju. Naravno, u strogo definiranim zakonskim okvirima, jer se bez zakonskih okvira i nadzora, direktna demokracija može odmetnuti u tiraniju većine nad manjinom, baš kao što sada imamo posla s predstavničkom demokracijom kao tiranijom manjine nad većinom.
Većina je nemoćna poduzeti reformske zahvate. Moćna manjina ima novac, medije i unajmljene PR agencije... Uspješno fabricira pseudodogađaje. Uz pomoć “macanizma” zakrivljuje zbilju, proizvodi svjetla i sjene društva spektakla, glamur, pretvara demokraciju u politički spektakl odnosno teatar režiranih uloga odglumljenog pluralizma, proizvodi fiktivne podjele na ljevicu i desnicu, naše i vaše, s nakanom permanentnog povijesnog sukoba na tragu starih konfliktnih linija Tito – Pavelić kao prokušanih postudbaških tehnika vladanja. Je li ustavno ograničavati pravo djelovanja zastupnika zato što je zastupnik nacionalne manjine?
Valja biti oprezan i držati se Ustava RH. Tu ništa nije sporno. No sporni su mletački trgovci ili faraonski predstavnici manjina, poglavito srpske i talijanske, uvažena gospoda i abonenti vlasti M.P. i F.R. koji već 25 godina uspješno vladaju u različitim koalicijskim kombinacijama. Sve za vlast, sve za pare. Pa makar bila i “proustaška”. Oni su dio hrvatske političke oligarhije u trajnom mletačkotrgovačkom koalicijskom odnosu/zvanju, što im omogućuje baš ovakvo izborno zakonodavstvo.
Od njihova vladanja koristi nemaju manjine koje predstavljaju. Krenimo od Pupovca. Pupovac je u neprestanoj polemici s “proustaškom vlasti”. No, “ustaški novac” jako voli. Zbog toga sjedi u toj istoj “proustaškoj vlasti”. Možda je ovdje riječ i o političkom bipolarnom poremećaju ili nečemu gorem? U Hrvatskoj manjine nisu problem. Pogrešno je Pupovca poistovjećivati sa Srbima u Hrvatskoj. Svi naši Srbi nisu Pupovac. Bilo bi grozno kad bi bili. A to što se on identificira s većinom srpske manjine u Hrvatskoj, pa nećemo valjda nasjesti na takvu besmislicu te stradati na kori od banane u uvjerenju da je to istina. Ne zastupa interese srpske sirotinje, onih deklasiranih, već interese gornjih i privilegiranih slojeva srpske manjine u RH.
Novo izborno zakonodavstvo ne treba da bi se narušila manjinska prava. Svakako treba da se detroniziraju manjinski oligarhijski vladari.
Izborni zakon trebalo bi mijenjati u pravcu jačanja sustava preferencijskih glasova, konačnog sređivanja biračkih popisa, kako se ne bi dogodilo da mrtvi glasuju, da politički trgovac i prekupac, preko beogradskog “autopreduzeća Lasta” unajmljuje i dovozi najamnu glasačku snagu iz Srbije na izborna mjesta u Hrvatskoj u dosluhu s pajdašima HDZ-a. A kad se najamnoj glasačkoj snazi iz Srbije ne isplati honorar za glasovanje po dogovorenoj cijeni, oni se javno pobune govoreći kako im Pupovac/poslodavac nije isplatio honorare za glasovanje. I to hrvatska vlast tolerira. Reforma izbornog zakonodavstva trebala bi ići i u pravcu nove izborne geografije koja neće ići na ruku velikim strankama, i koja bi trebala biti pravedno uređena, za pravedan politički sustav. K tomu bi valjalo u sistemsko-reformskom zahvatu ići na smanjivanje broja zastupnika (oko 80 s obzirom na veličinu države), ustavne promjene glede teritorijalnog ustroja, koje bi trebale biti usklađene s izmjenama dosadašnje izborne geografije, te promjene koje bi se odnosile na unutarnju stranačku demokraciju. Ona je danas poražavajuća, cezaristička iz koje se kao takve ne može roditi demokracija.
Kraj političkoj oligarhiji
Značajan prinos unutarstranačkoj demokraciji bilo bi uvođenje antioligarhijskog članka u statute političkih stranaka. To znači da bi netko unutar stranke mogao imati samo dva mandata (osam godina) i da bi nakon osam godina bila otvorena mogućnost za nekoga drugog. S antioligarhijskim člankom mogao bi se aktivirati sustav cirkulacije društvenih elita i likvidirati oligarhijski sindrom od kojega pate političke stranke, čiji je talac cijelo društvo. Bez normalne izborne metode i normalnih stranaka nema normalne demokracije. Kada bi se to dogodilo, bio bi to relativni kraj jednoj te istoj političkoj oligarhiji u RH koja nas jaše od rođenja ove države. Koliko je realno ostvarenje ovakvih promišljaja? Tko bi ih proveo? Oni koji su uspostavili ovakav sustav? Hoće li oni to napraviti? Čisto sumnjam? Neprovođenje reforme izbornog zakonodavstva bit će naš ukupni kraj.
Neki nisu imali egzistencijalnih uvjeta i snage trpjeti sve to pa su emigrirali. To se opisuje kao “mobilnost” za koju smo se navodno borili. Što je samo nastavak tužne priče o iseljavanju iz Hrvatske iz vremena K.u.K. vladavine Aleksandra, Pavelića, Tita... Bilo da je monarhija, monarhistička diktatura, desna, lijeva diktatura ili simulirana demokracija. Epilog je isti. Iseljavanje i postupno nestajanje. Tko provede pravednu reformu izbornog zakonodavstva bit će vladar RH na dugi rok, a tko je bude blokirao u političku će povijest biti upisan kao grobar koji je zakucao zadnji čavao u budućnost i perspektivu Republike Hrvatske.
Odličan tekst...ključna i znakovita rečenica po mojoj malenkosti je..."Bruxelles nikada nije spomenuo reformu izbornog zakonodavstva, dok se istodobno zalaže za reforme u RH. Zašto se Bruxelles tako ponaša? Zašto ne zagovara izborne reforme? Zato što je siguran u prokušane političko-oligarhijske strukture, da će s njima lakše poslovati negoli, primjerice, s nekim novim političkim akterima izvan kontrole"....pametnom dosta da zna kakva je to bagra.