"Ženili smo se tri puta – sad mi sigurno više neće pobjeći"

Bračni parovi koji dožive proslavu zlatnog pira uistinu su rijetkost, a što tek onda reći za dijamantni pir?

Josip i Štefanija Ivanjko iz Stipernice kod Pregrade ovih dana proslavili su šezdesetu obljetnicu svog vjenčanja, a nama su rado otkrili recept za tako dugovječan brak.

Ljubav na prvi pogled

– Ljubav. Bila je to ljubav na prvi pogled, i sada se volimo kao i prvi dan. Istina, malo smo se tu i tamo i posvadili, ali ništa strašno, to smo sve brzo izgladili – složni su Josip i Štefanija, koji su se upoznali davne 1946. godine i otad je u njihovim očima iskra čiji sjaj ne slabi.

– Imali smo vinograde jedan do drugog i susreli smo se "slučajno" na cesti između tih vinograda. Šest godina bili smo cura i dečko prije nego što smo se vjenčali – prisjeća se Josip, 86-godišnjak iz Stipernice, dok je njegova četiri godine mlađa supruga rodom iz susjednoga sela, Vrha Vinagorskih. Tada su se mogli viđati samo u vinogradu ili nedjeljom na misi, ali, kaže Štefanija, Josip je bio uporan i nije odustajao. Ljubav su okrunili brakom 1951. godine.

– Bilo je teško, kada smo se vjenčali nismo imali ništa svoje, ni žlice ni vilice, a ja sam došla kao dvanaesta u Josipovu kuću, koji je imao mnogo braće. Josip je radio u Žalcu kod Celja i kući bi dolazio samo vikendom, i to ne svaki, a ja sam bila doma, brinula se za poljoprivredu – prisjeća se Štefanija. – To je dokaz da se stvarno zaljubila jer bi neka druga lako pobjegla kako nam je isprva bilo teško – našalio se na to Josip.

Druga obnova zavjeta

Nešto novca uštedjeli su tek u 60-im godinama, kada su sagradili svoju kuću, ali rutina im je bila ista. Josip bi tijekom tjedna radio u Sloveniji, a Štefanija se brinula o njihovo troje djece i radila na polju.

– Ja sam tri sata pješačio do Rogateca, odakle je polazio vlak za Žalec, gdje sam radio cijeli tjedan, nekada i mjesec prije nego što bih se vratio kući. Štefica je pak noću morala šivati kako bi na taj način pridobila težake za pomoć u vinogradu. Nitko tada nije imao novca. Ni oni da plate šivanje, ni moja Štefica da plati njima za pomoć u vinogradu. To je bila kompenzacija – objasnio je Josip.

On je u mirovini od 1985. godine i otad zajedno uz pomoć troje djece žive i pomažu jedno drugome. Danas su i ponosni djed i baka sedmero unuka i dvanaestero praunuka.

Svoju ljubavnu i životnu priču obilježili su već drugom obnovom bračnih zavjeta jer su isto učinili i za pedesetu godišnjicu braka – zlatni pir i slavljem kakva se ne bi posramili ni friški mladenci. Kroz cijelo selo prolazila je kolona automobila, u crkvi su ponovno obnovili zavjete, a onda je slavlje bilo u vatrogasnom domu.

– Sada kada sam je treći put oženio siguran sam da mi neće pobjeći – našalio se za kraj Josip.