2020. se ne da! Ne odustaje! Noktima i zubima do zadnjeg trenutka pokušava se spasiti, sačuvati svoju bijednu kožu, otkazati 2021. i umjesto nje u naša gnijezda na silu ubaciti svoje kukavičje jaje: 2020.1!
I ne možemo baš ništa napraviti kako bismo promijenili činjenicu da će nam iduća godina beskrajno sporo proteći u lizanju rana koje nam je zadala ova godina za koju smo već naivno bili povjerovali da nam više ne može prirediti nikakva iznenađenja. Lekcija je kristalno jasna: nikad nema garancije, uvijek može gore, uvijek nakon uništavajućeg udarca može doći još gori. Što nas ne ubije, to nas osakati.
>> VEČERNJI TV Znanstvenik Josip Stipčević o potresu u Petrinji
No, ako ništa drugo, svako zlo za neko dobro. U svojim zadnjim danima, ova podla, pokvarena, izdajnička 2020. pruža nam priliku provjeriti jesmo li išta stvarno naučili na proljetnom potresu u Zagrebu ili moramo uvijek od nule učiti na našim greškama prilikom svake nove elementarne, ekonomske i socijalne katastrofe. I što je još važnije, pruža nam priliku dokazati da još uvijek nismo zaboravili - kako postati i ostati ljudi. Da i dalje vjerujemo da ovo nije samo svijet opstanka u kojem preživljavaju isključivo sretniji, sposobniji ili prilagodljiviji, te da nećemo u jarku pored puta ostaviti sve one koji ne mogu uloviti korak. Kako one koji su se rodili s manje šansi, tako i one koji samo jednom nisu imali dovoljno sreće pa su se zatekli na krivom mjestu u pogrešno vrijeme.
A potres u Zagrebu i pandemija doista su tu ljudskost, o kršćanskom milosrđu da ne govorim, stavili pod tešku kušnju i pod veliki znak pitanja. Pokazalo se da humano suosjećanje i solidarnost baš i nisu uvijek unaprijed zagarantirani, da zdrav bolesnom često ne vjeruje ništa više nego sit gladnom.
Nevjerojatno koliko je mnogo onih koji nisu spremni povjerovati da virus koji ne prijeti izravno njima osobno ili njihovim bližnjima uopće može biti prijetnja cijelom društvu. Samo da ti pokvareni novinari ne pišu o toj "plandemiji", ona bi ostala samo statistička anomalija koja se događa samo nekom drugom i sve bi dok pucneš prstom bilo idilično kao i prije. Naravno, do onih koji su se ukopali u tom rovu uopće ne dopire da bi ignoriranje pandemije eksponencijalnim ubrzanjem skršilo zdravstvo, da bi i svi drugi pacijenti koji zbog pandemije ne primaju adekvatnu medicinsku skrb uskoro i sami postali covid pacijenti, a da bi se vrlo brzo urušilo i gospodarstvo, te da svejedno nitko ne bi ostao pošteđen posljedica.
I zagrebački potres mnogi su izabrali doživjeti kao nešto što se događa nekom drugom, našavši savršenu izliku za odbacivanje solidarnosti. Da su žrtve tog potresa zapravo povlašteni sloj bogataša koji su sami krivi što ih je pogodio potres magnitude 5,5 po Richteru - ili što nisu bili nekom čarolijom spremni na njega.
No, što bi oni rekli da je Zagreb pogodio potres snage 6,3, kao Petrinju? Taj potres oslobodio je 16 puta veću energiju, otprilike kao tri atomske bombe bačene na Hirošimu. Doduše, desetak kilometara ispod naših nogu. U tom smislu barem neko dobro u ovom zlu: petrinjski potres ponovno nam daje do znanja da to nije nešto što se događa nekom drugom, da se sutra bez ikakve isprike i opravdanja može dogoditi i nama, svakom od nas, jednako kao što se sutra može pojaviti virus koji ne napada samo neke rizične skupine, već može zaprijetiti ne samo našim "potrošnim" starima, već i nama samima i našoj djeci.
Nekad relativno bogata, a danas sirotinjska Petrinja, jednako kao i Glina, i prije potresa bile su tuga za oči, sa zjapećim ratnim ranama na svakom koraku. Ta razina zapuštenosti i očaja u ponosnoj članici EU sad već duboko u XXI stoljeću nezamisliva je većini njenih stanovnika. Prvo krvavi izgon Hrvata, pa zatim egzodus Srba, na koncu pečalba i jednih i drugih pred urušavanjem gospodarstva, narastanjem ekonomskih nejednakosti,nepravdom.
>> VIDEO Strašne scene iz Petrinje nedugo nakon potresa
Je li moguće da je bio potreban katastrofalni potres koji će izgled Petrinje, dovesti na razinu Vukovara nakon što ga je pregazila četnička JNA, pa da tom gradu pružimo prvu pravu priliku za temeljitu obnovu, novcem iz europskih fondova? Da nije ovog potresa, bojim se, takva šansa nikad se ne bi pojavila.
Ove retke dovršavam usred sportske dvorane prepune ljudi koji su morali pobjeći iz svojih urušenih domova, noć probdjeti na poljskim krevetima, strepeći od novog udara, više ne vjerujući ničijim uvjeravanjima da ne može uslijediti još jači. Nek mi oproste što ovu jezu nazivam novom šansom za njihov grad. Nažalost, Hrvate samo katastrofa s kojom se svi mogu identificirati može ujediniti. Zgrade ćemo, izgleda, ipak konačni, makar iz pepela obnoviti. Nadajmo se da za ljude nije prekasno.