Za neke teška, za neke izazovna, za mnoge ukleta, a za neke i prokleta, 2020. godina broji svoje posljednje dane. Svoju žestinu demonstrira do posljednjeg trena snažnim udarima potresa koji odnose i ljudske žrtve, tamo gdje su i danas vidljivi tragovi Domovinskog rata, ponajviše u Petrinji gdje se prastare kuće ruše kao kule od karata. Tragična bilanca mrtvih i ranjenih tek se sabire. Kao da proljetos, kada su Zagrepčani usred prvog vala epidemije suočeni sa snažnim podrhtavanjem tla, nije bila dovoljna jedna strahota, pred našim se očima upravo odvija već viđeni turobni scenarij na više lokacija.
Kako li je u trenutku udara tek bilo u bolnicama, na odjelima koji se bore s drugom pošasti koja nas cijele godine razbija i mrvi, kako su se u trenutku potresa morali osjećati ljudi spojeni na kisik ili na respirator, istodobno se boreći i za zrak i za goli život? Kako li je našim najstarijim sugrađanima, zatvorenima u domovima za starije i nemoćne, u izolaciji od najmilijih i u strahu od epidemije, kako li su se oni osjećali dok se tresu zidovi i ruši se i lomi sve oko njih? A tek uplašena djeca, prestravljene životinje...
Epidemija je dosad odnijela više od 3800 starijih i bolesnih ljudi, a dva potresa, zagrebački u ožujku i petrinjski u prosincu odnijela su po jednog malog anđela.
“Nacija će nagodinu morati na kolektivni sistematski pregled”, kazao je nedavno predsjednik Zoran Milanović i to je jedna od najtočnijih izjava koju je ikada dao. Mnogi su stjecajem okolnosti morali zanemariti svoje zdravlje ili im je zbog koronavirusa bilo onemogućeno normalno liječenje.
Psihičke posljedice koje na naciju ostavlja niz potresa, ali i epidemija koja sa sobom nosi i socijalnu distancu, prisilnu izolaciju, depresiju, pa i val obiteljskog nasilja u mnogim domovima, tek će se sagledavati. Na tisuće Hrvata ove je godine izgubilo svoje najmilije koji su podlegli koronavirusu: to su oni o kojima javlja tek tragična dnevna statistika, koji su tek običan broj, pa njihova lica i imena možemo vidjeti tek na stranicama novina koje objavljuju osmrtnice, uz naznaku da je sahrana obavljena u krugu obitelji – obitelji koja nije dobila priliku ni oprostiti se od roditelja koji su u smrt odlazili u bolničkim krevetima ili domovima, uplašeni i sami. Na stotine ljudi ostalo je bez krova nadglavom, tisuće bez posla, deseci tisuća mladih bez normalnog obrazovanja. Slike uplakanih rodilja proljetos na hladnoći i vjetru ispred bolnice u Petrovoj zauvijek će ostati neizbrisive, kao i slike porušenih domova u Zagrebu, Sisku, Glini i Petrinji koju gradonačelnik Dumbović danas s punim pravom naziva Hirošimom. No, isto tako, zauvijek ćemo pamtiti slike navijača koji su pohrlili u pomoć Petrovoj, slike ljudi koji su otvarali vrata svojih domova kako bi sklonili stradale, slike pomoći koja je stizala ranjenom Zagrebu. Pamtit ćemo i slike iz Petrinje kamo se danas slijevaju rijeke vatrogasaca, vojnika, spasitelja, susjeda koji iz razrušenih kuća izvlače svoje susjede, pomoći koja pristiže iz svih dijelova zemlje, taj val dobrote koji zapljusne Hrvatsku kad god se nađe u nevolji. A ona nas ove godine ne zaobilazi, ljulja našu vjeru i snagu i pred nas stavlja goleme kušnje.
Ima li svjetla na kraju ovog dugog, mračnog tunela? Osim solidarnosti kojoj svjedočimo na svakome koraku, šaljive sličice koje posljednjih dana pristižu na društvene mreže, poput one “Hrvatska je uglavnom mirna i sigurna zemlja, osim u pola sedam ujutro”, pouzdani su signal da ni najveće nedaće ne gase duh nacije i da se zahvaljujući smijehu ipak nećemo terminalno razboljeti od stvarnosti. Zbogom 2020., godini koju treba što prije izbrisati iz kolektivnog sjećanja.
VIDEO Hokejaši na Velesajmu prikupljaju pomoć za Petrinju i Sisak
Koliko nekvalitetnih, protuhrvatskih tekstova ove godine od ove napredne i "progresivne novinarke". Clanci puni defetizma, uvjeravanja da u nasoj zemlji nista ne valja. Zivjelo protuhrvatsko novinarsko drustvo!