Živimo punim plućima, da nema maski, ne bismo ni znali da je frka

Zagreb noću. Ima li koga ili je sve stalo? Jesu li i u mraku velike oči ili ljudi, kad izađu, zaborave na strah? Ovo je priča o životu na ulicama metropole kad se planet pogođen epidemijom okrene tako da se Sunce više ne vidi. Nismo brojili mlade koji se okupljaju pred HNK, nismo gledali tko (ne) nosi maske pa čak ni zavirivali u čaše ne bismo li otkrili tko pije graševinu Kutjevo, a tko Matoševićev Barrique.

Nismo mjerili ni koliko su duboki dekoltei na terasama u Bogovićevoj. Možda smo trebali... Drugi put. Večernjakovim reporterima, iz prve ruke, uz čašu piva, mineralne ili vina, frontmeni kazališta, restorana s Michelinovom zvjezdicom, ponajbolji chefovi, konobari i vlasnici kultnih kafića otkrili su kako u doba novog normalnog izgleda Zagreb noću.

Čekamo staro normalno

– Prostitutke su u Tkalči na prozorima imale patuljke. Kad bi patuljak bio oboren, značilo bi to – dama je zauzeta. A kad bi patuljak bio podignut, a ona nekim slučajem ne bi bila gore na prozoru, to bio znak – slobodno je! – kažu umirovljenici u Tkalči.

Sjećaju se kako je nakon Drugog svjetskog rata izgledala noć u njihovoj ulici te u Kožarskoj i Medvedgradskoj... Noć se spušta, sunca više nema. Nema ni mjesta za bicikle ispred kina Europa. Kultno se mjesto svelo na – biciklarnik. Za automobil u Horvatinčićevoj garaži mjesta ima. Terase pune. Za jednim stolom sjedi i Ivo Josipović uz macchiato.

– Uživam, čekam društvo – kaže nam bivši predsjednik. Ne smetamo, idemo dalje. U Miškecov prolaz, u najnoviji kafić u gradu. Otvoren prije deset dana. Štorija.

– Otvorili smo, da. Novi lokal. Nema straha. A što znači teško doba? Ljudi jedu i piju svaki dan, zar ne? – kaže Saša Mamilović (42). Prvi je čovjek Štorije i restorana Ribice i tri točkice u Preradovićevoj, a grupacija u kojoj radi vodi kultne lokale Beertija, Vinyl Bar, a uskoro u Tvornici u Šubićevoj otvaraju i restoran, cabaret... U Miškecovu početkom listopada otvorit će i Gin bar s desetak hrvatskih craft ginova, ali i lokal Flambeo, sa svojevrsnim hruskavim palačinkama punjenim dimljenim lososom, jadranskim kozicama, pršutom... Šire se. Ne staju.

– Nije nas strah zime. Zagreb živi punim plućima bez obzira na koronu i potres. Priviknuli smo se na život u novim okvirima, nema odustajanja. Dan po dan. Istina, bila je u prvo vrijeme, na proljeće, panika. Ali Zagrepčani imaju naviku izaći. Popiti kavicu ujutro, otići na piće navečer. Nedostaju turisti, to stoji, ali oni će se vratiti. Pa sjetimo se kako je grad izgledao prije pet–šest godina. Nije bilo toliko stranaca, tek je turistički eksplodirao prije četiri godine. Dakle, već smo mi u sličnim uvjetima radili – kaže Mamilović. U kafiću se piju piva Trapula, Mirakul, Mrka, Crvenkapica, Rozita, Lito. Imaju i hladnu kavu Cold Brew, koja se ne kuha, nego odležava u hladnoj vodi između 16 i 24 sata.

– Kao da ste popili 13 espressa, eto toliko je jaka. A tako se i osjećaš – kaže u Miškecovu prolazu na terasi kafića Tomo Malagurski (34), konobar iz Središća, pa dodaje: – Kuhamo isključivo splitsku craft kavu D–16. Macchiato je devet kuna. Mamilović se prisjeća anegdote.

– Subota, večer prije potresa, 21. ožujka ako se ne varam. Mi u restoranu, panika zbog korone velika, iz Italije stižu crne vijesti. A na vratima se pojavi par i kaže: “Buona sera”. Talijani! Muž i žena došli na večeru. I gledamo se svi u čudu, što sad? Tko će ih poslužiti? Na kraju sam ih ja, kao kapetan restorana, poslužio. Preuzeo odgovornost, ha ha. Gost mora dobiti što je naručio! Jeste li koga otpustili? – Ne. Koliko nas je u lokalima bilo prije epidemije, toliko nas je i danas. Plaće su ostale... Uskoro će 20 sati. Idemo dalje. U kazalište, u Kerempuh, gdje je festival, 44. dani satire Fadila Hadžića. – Preskočili smo samo 1987. kada se renovirala zgrada. A u ratno doba?

– I tada se festival održavao... – kaže Roman Šušković Stipanović (61), voditelj Kerempuha. Sjedimo s ravnateljem za šankom, pijemo mineralnu. Kerempuh, nekad kino Apollo, prva je zgrada u Zagrebu koja je građena s armirano-betonskom konstrukcijom. U potresu im je to pomoglo, iako su imali oštećenja, ali osiguranje je sve ‘pokrilo’...

– Svaku sam večer u gradu. Najčešće, naravno u Kerempuhu. Jedino ne gledam – premijere! Pretpremijeru, generalku, odgledam, ali za sjedenje na našim premijerama sam prenervozan. Ulazim-izlazim i obavezno pogledam kraj zbog reakcije publike – kaže šef kazališta sa stažem u ZKM–u, Maloj sceni, Trešnji, ali najviše sa stažem ‘na cesti’, kao slobodnjak.

– S osam godina ja sam već počeo u ZKM–u i sve važno o kazalištu naučio sam od Zvjezdane Ladike i Slavenke Čečuk. Pa igrao sam djeda Mraza sa 17 godina onakav nikakav! Kako to? – Pravi djed Mraz nije došao. Ako se dobro sjećam, Vlado Sviben. Svidjet će mu se ako ovo pročita, ha ha. A predstava se ne otkazuje. Zvjezdana je samo rekla: “Možeš?”. U Švedskoj smo igrali bez kostima, odletjeli su u Japan. Ma igrali smo i mjuzikl “Mačak Džingis Kan i Miki Trasi”, u kojem nije bilo Džingis Kana! Ha ha... Džingis Kan nije došao?

– Tako je... Predstava se mora održati. Publika je došla i čeka. Znate... Ja sam i suprugu Danijelu upoznao kao djed Mraz. Kao djed Mraz? – Tako je. S Malom scenom igrao sam u Traumatološkoj bolnici. Primijetio sam zgodnu djevojku, radila je tamo. I počeo joj se upucavati. I uspio je nagovoriti na “sudar”. Prije nego što smo se našli, njezina ju je majka pitala: “Koliko ima godina?” Ona je rekla: “Ne znam”. “A kako izgleda?” Ni to nije znala. Mama ju je pitala: “Pa kako ne znaš?! Kako se zove” A ona rekla: “Pa... djed Mraz.” Pitala ju je “Tako je star?”. Tek kad smo se našli, mislim da je prvi “dejt” bio u Starom Puntijaru prema Gračanima, vidjela je da sam divan mladić, imao sam 28 godina! Bila je na svojevrsnom “blind-dateu”, a ispalo da je zagrebala dobitnu srećku i - bingo! Baš sam skroman, ha-ha. Danas imamo troje djece, Doru, Karla i Frana, a niz je predstava upravo po njoj...

Kazalište u novo normalno?

– Za kazalište ne-normalno? Radimo mi, HNK, ZKM, kreće Komedija, kod njih će gostovati i Gavella. Naš je pun kapacitet 519 mjesta, i nakon HNK mi smo kazalište s najvećim gledalištem. Danas je kapacitet 165 mjesta. Svaki drugi red je prazan, razmak je između gledatelja. Na sreću, sad smo puni, no krajem svibnja krenuli smo stidljivo. Rasplakao sam se kad smo na prvoj izvedbi Gruntovčana, koji su prije ‘lockdowna’ bili rasprodani, imali 48 ljudi u gledalištu. Što se dogodilo? Čemu suze?

– Tih je 48 ljudi toliko jako pljeskalo poslije te prve predstave nakon “lockdowna” da su pljeskali i za onih 471 koji nisu došli. Glumci su se vraćali na poklon četiri puta, to je trajalo. Glumce je to toliko ganulo da su oni pljeskali ljudima u publici. Koliko je danas manje ljudi u gledalištu? Tko ne dolazi? Mnogih od naših vjernih gledatelja dolaze, ali nema grupa umirovljenika, nema grupa iz kolektiva, odnosno tvrtki, nema srednjoškolaca. Prije je bilo vrlo malo ‘solera’ u publici, po predstavi je možda dvoje ili troje došlo na blagajnu kupiti tek jednu ulaznicu. Danas ih u gledalištu ima desetak i više koji sami dolaze. Što kada Stožer objavi skok zaraženih? Osjeti li se to na blagajni?

– Danas više ne, ali u lipnju se to dogodilo i u jednom danu je vraćeno 120 ulaznica. Predstava se ni tada nije otkazala. Ne možemo kazniti vas koji ste došli zbog onih koji nisu. Dobro, nije to baš ugodno za glumce, ali mora se ostati profesionalan, pronaći motiv i igrati. U kazalištu je najvažniji glumac, a nema kazališta bez publike... Nama ne treba pomoć, nama treba dolazak i podrška publike da zajedno prebrodimo ova teška vremena i dočekamo – staro i normalno.

Do tada pripremamo nove predstave, za dva tjedna izlazimo s “Umri ženski” Marine Vujčić, a dva tjedna iza s “Predsjednicima” Tarika Filipovića. Svaku ste večer u gradu, kako noći izgledaju na ulicama?

– Iza 23 sata grad je pust. Jedino su mladi pred HNK. Tu je “muving”, kao nekad kad je na tom potezu bio Mali kavez, pa Kavez, Zvečka i Blato. Mladi imaju potrebu za druženjem, iz dana u dan, godine u godinu. Ono je sad njihovo – dodaje voditelj Kerempuha. Sjajna predstava ovogodišnjeg festivala “Ja od jutra nisam stao” nastavlja se, a ni mi ne stajemo.

Vratili se Amerikanci, Talijani...

Selimo se u restoran Noel, jedini u Zagrebu s Michelinovom zvjezdicom. Stolovi su puni, a u kuhinji restorana glavnu riječ vodi mladi chef iz Trnave Bruno Vokal (26).

– Mlad sam, a već sam u svom gradu došao do pozicije šefa kuhinje – kaže Bruno pa dodaje: – Bio sam i u Londonu, u kojem sam učio u restoranima Alaina Ducassea, kuhara koji ima tri Michelinove zvjezdice i lanac u kojemu je više od 30 restorana s ukupno 16 zvjezdica. Najvažnije što sam tamo naučio je organizacija posla te kako održati kvalitetu u pritisku, kad nema stajanja, nema priče, već svatko u kuhinji radi svoj posao – kaže vrsni zagrebački chef.

U kuhinji se sprema bijela riba u vinu s mladim grahoricama od limuna, terina od guščje jetre s datuljama, lubenicom i kavom, zagorski štrukli... – Trudimo se kako god znamo, no mama Katarina ipak radi bolje varivo s graškom i mrkvom od mene. I u kolačima mami nisam ravan! – smije se Bruno pa dodaje:

– Za vikend doma kuham ja! Moji vole punjeno pile u kori od soli za nedjeljni ručak. Tata Marin, seke Sarah i Karla, djevojka Ivona... Najedete li se od jednog piceka? – Zato ga i punim, ha ha... Inače ne bi za kuhara ostalo – smije se chef Noela, koji se nalazi uz početak Zvonimirove. Ivan Jug (37), prvi čovjek renomiranog zagrebačkog restorana, dodaje:

– Otkako smo dobili zvjezdicu, mi smo pojačali fokus, pazimo na svaku namirnicu, trudimo se još više. U ožujku, kada je počela epidemija, bili smo u šoku, pitali smo se što raditi. Troškovi su samo rasli. Mogli smo smanjiti kvalitetu, no odlučili smo posložiti redove i krenuti još jače, još više, odlučili smo ići po drugu Michelinovu zvjezdicu! Lipanj i srpanj bili su sjajni, u kolovozu je bio manji pad prometa, ali u rujnu kao da epidemije nema! Stranci su se vratili, u restoran nam dolaze Amerikanci, Rusi, Talijani, Nijemci. Radimo fantastično! – kaže Jug iz Noela. Plašite li se zime?

– Bit će borba. Ali, ljudima je dosta skrivanja i straha. Mnogi su se ipak opustili, i dalje se pozdravljamo laktovima, ali sve češće nam pružaju ruku. Jedino nas maske na licu podsjećaju na to da epidemija traje. Važno je reći da smo vratili u restoran lokalnu publiku, a i ti stranci koji dolaze, dolaze jer mnogi sad ne odlaze iz Europe, nego se vrte u ovom kvartu. I to je plus.