Novinar i svestrani kulturnjak (bavio se i glazbom) Dražen Stjepandić nedavno je objavio petu knjigu, zbirku publicističkih priča “I Supermen je bio novinar”. Riječ je o donekle autobiografskom djelu u kojem Stjepandić više nego živopisno i na mahove možda čak i preiskreno opisuje svoje novinarsko-estradno-književničke doživljaje iz proteklih desetljeća. Priče mu imaju neporeciv literarni šarm, ali to su u prvom redu ipak publicistički brzopotezni krokiji ili male biografije brojnih poznatih i intrigantnih osoba s kojima je Stjepandić dolazio u kontakt, i to ponajprije kao znatiželjan i uporan novinar. Pri tome neke priče doista djeluju kao da su plod fikcije jer su pune apsurdnih i grotesknih, teško zamislivih situacija (scena na Ujevićevu grobu, primjerice), ali pravu istinu o njima zna samo njihov autor jer su brojni njegovi literarni i publicistički (anti)junaci sada mrtvi.
Stjepandić se ne ubraja u novinare koji znaju odijeliti profesionalno od privatnoga pa ova knjiga sadrži i dosta opisa njegovih prijateljskih druženja s osobama o kojima je pisao tekstove po doista brojnim hrvatskim medijima najšarenijih profila. Također, nije se ograničio samo na novinarsko promatranje javnih osoba, nego je ulazio i u profesionalne kontakte s njima pa tako vrlo plastično i iznimno zanimljivo piše o davnašnjem koncertu Halida Bešlića u zagrebačkom Bestu, tekstu koji je prepun insajderskih informacija koje bi svatko drugi skrivao kao zmija noge. A na tom koncertu Stjepandić je bio u ulozi svojevrsnog impresarija. Iz iste je glazbeno-estradne porodice i sočni tekst “Večer kad je Miha sreo grupu Jutro”, o povijesti megapopularne jugoslavenske grupe Bijelo dugme, njezinim prvim menadžerima i počecima, nesretnom nastupu u zagrebačkom HNK na dočeku Nove godine s maršalom Titom, ali i njihovom velikom povratničkom koncertu održanom na zagrebačkom Dinamovu stadionu. Takvih veselih tekstova u toj knjizi, koja je svakako zavrijedila veći urednički angažman, ima podosta. Odnosi se to napose i na tekstove o sportu, bilo to o mitskoj Ciboni i njezinu kontroverznom nastupu u Moskvi, zagrebačkom poznatom novinaru Zvonimiru Magdiću, ili slavnom treneru Branku Zebecu i njegovim legendarnim problemima s alkoholom.
Stjepandić se u tekstu “Jegulje iz San Sebastiana” dokazuje i kao vrsni intervjuist (taj je tekst zapravo prepričani razgovor s proslavljenim violinistom Zagrebačkih solista Tonkom Ninićem i njegovim putovanjima od kojih su mu u najdražem sjećanju ostala ona po Baskiji). Koliko je novinarski posao težak i zahtjevan, Stjepandić dokazuje tekstom “Gospođa Gizela” o udovici ubijenog hrvatskoga privrednika i emigranta Stjepana Đurekovića Gizeli koju je pokušavao intervjuirati, baš kao što je pokušavao i objaviti romane njezina supruga koji je i dan-danas aktualna medijska roba u hrvatskoj, ali i njemačkoj političkoj svakodnevici. Ima tu vrlo duhovitih tekstova, poput teksta “Kung-fu Rabin”, ali i tekstova o nekim nevjerojatnim likovima sa zagrebačkih pločnika koje službene povijesti uporno zaobilaze, ali im Stjepandić ne da da potonu u zaborav. Takav je tekst “Sir Majk iz Retkovca”, o engleskom plemiću i gastronomskom znalcu koji je pisao kritike ponajboljih austrijskih restorana, da bi na neko vrijeme završio kao zagrebački beskućnik, a onda napisao i hvaljenu knjigu o Zagrebu.
U svojim se pričama autor upućeno i intenzivno bavi zagrebačkim piscima koji su iz ovih ili onih razloga potonuli u anonimnost, a bili su dio nekada ushuktale i jedinstvene zagrebačke boemske scene. Među njima se svakako ističu Josip Sever, Saša Meršinjak, a onda donekle i Ante Matić, ali i manje poznati i talentirani Janko Bučar koji je život prije tri godine iznenada izgubio u Indiji, a ima zanimljiv i ne tako tanak opus. U ovim pričama o piscima Stjepandić postaje kroničar Zagreba potpuno u rangu Zvonimira Milčeca, dakle autor koji čeprka po drugoj strani zagrebačke kulturne (ali i sportske i društvene) medalje u kojoj se kriju mnogi nebrušeni biseri.