Europski pisac s više identiteta Gregor von Rezzori umro je prije više od dvadeset godina, a hrvatska čitateljska publika tek sada može pročitati njegov najpoznatiji roman krajnje provokativnog naslova “Memoari jednog antisemita”. Objavila ga je izdavačka kuća Gymnasium, a uredila i s njemačkog prevela Gordana-Dana Grozdanić. Naravno, nije to nikakva literarna apoteoza anisemitizma, kako bi se moglo površno pomisliti, ali je itekako roman i o antisemitizmu i njegovim utabanim europskim tokovima, a onda i o predrasudama koje su, hoćemo li to priznati ili ne, dio univerzalne ljudske konstitucije.
Von Rezzori je u nas malo poznat pisac. Na hrvatski je do sada prevedeno samo jedno njegovo djelo, roman “Hermelin u Černopolu” davne 1961. godine. Nakon von Rezzorijeve smrti (a okušao se on, osim u literaturi, i na filmu, i to i kao glumac i kao filmski scenarist) grad Firenza odlučio je jednu svoju literarnu nagradu prozvati njegovim imenom. Prije nekoliko godina u užem izboru bila je i Daša Drndić (nagradu za roman “Trieste” na žalost nije dobila). Naravno, Gregor von Rezzori nije Židov pa je utoliko zanimljivije što ima reći na temu antisemitstva. Njegovi “Memoari jednog antisemita” dijelom su i autobiografska proza jer opisuju seksualno probuđeng mladca koji djetinjstvo provodi u Bukovini (na razmeđu današnje Ukrajine i Rumunjske), a onda se seli u razne druge gradove netom usmrćene Austro-Ugarske Monarhije poput Bukurešta i Beča, što je i von Rezzorijev životni put.
Roman je podijelio u pet priča od kojih svaka može egzistirati kao samostalna pripovijetka jer to u osnovi i jest. Povezuje ih samo lik pomalo eteričnog mladića čija je okolina, bez obzira na mjesto radnje, izrazito antisemitski raspoložena i na početku krajnje benevolentna prema nacističkoj ideologiji. A taj mladi Gregor, koji se izrazito lako zaljubljuje (o čemu von Rezzori piše izrazito uvjerljivo i erotično) i sam se od malih nogu nalazi na drugoj strani barikade od Židova. Obitelj mu brani kontakte s njima, ne smije ih dovoditi u kuću, pa i on olako prihvaća antisemitske poštapalice koje su rasističke i nečovječne i djeluju možda čak i bezopasno, ali stalnim ponavljanjem lako se mogu pretvoriti u lavinu opasnu po život.
O tom malograđanskom, svakodnevnom antisemitizmu koji je nama danas u 21. stoljeću pomalo i stran (Židove su zamijenili neki drugi “Židovi” u rasponu od Roma i Srba do muslimanskih izbjeglica) von Rezzori piše s puno ironije, pa čak i humora, što bi moglo iznervirati ljubitelje fanatične političke korektnosti.
Ima von Rezzori u ovom zanimljivom i složenom romanu i malu, usputnu sekvencu u kojoj se jedan austrijski nacist glavnom liku u Beču žali da ih je izdajnička austrijska vlada još prije Anschlussa smjestila u koncentracijske logore. Znaš li ti kako je to biti u koncentracijskom logoru, pita nacist bečkog studenta, tražeći sažaljenje. I nije ga izazvao. A kada naš mladac popušta pod antisemitskim stegama koje mu je namijenila po Europi raspršena obitelj?
Pa u trenucima kada se zaljubljuje u prelijepe, putene i slobodarski raspoložene Židovke, napose u fantastično opisanu Minku Raubitschek, koja živi u istoj bečkoj zgradi kao i mladićeva baka. Ni ta ljubav ne završava sretno, kao što sretan kraj nemaju ni brojne druge ljubavi u tom kaleidoskopskom romanu koji podsjeća na otkvačeni vremeplov u kojem se miksa povijest srednje Europe u svoj svojoj elegantnoj tragici.
“Memoari jednog antisemita” jedinstven su i nerazdjeljiv spoj ljubavnog i povijesnog romana iz čije svake stranice izvire ljubav prema ljudima bez obzira na njihove međusobne, ponekad čak i nepremostive razlike. Von Rezzori je u taj roman utkao doista sjajne ženske likove, suvereno opisane i izmaštane, sasvim u rangu s najvećim ženskim likovima velike literature. Stoga ga svakako treba pročitati i kao literarni dokument jedne Europe koja danas više ne postoji, ali i kao totalno aktualnu knjigu koja nam može vrlo zorno pa čak i zabavno objasniti vlastite strahove od kontakata s drugima i drugačijima. U krajnjoj liniji, svi smo mi anti nekoga ili anti nečega. Stoga su von Rezzorijevi “Memoari” i naši memoari i memoari naših vlastitih ‘antisemitizama’...
