Život na našem planetu – Moje svjedočanstvo i vizija budućnosti

Dana 26. travnja 1986. godine eksplodirao je reaktor broj 4 obližnje Nuklearne elektrane »Vladimir Iljič Lenjin«, danas svima poznate kao Černobilj. Eksplozija je bila posljedica lošeg planiranja i ljudske pogreške. Postojale su pogreške u nacrtu černobiljskih reaktora kojih operativno osoblje nije bilo svjesno. Osim toga, bili su i nemarni u radu. Černobilj je eksplodirao zbog pogrešaka – to je najljudskije objašnjenje. 

Černobilj nije najskuplja katastrofa

Četiristo puta više radioaktivnog materijala nego što je nastalo eksplozijom nad Hirošimom i Nagasakijem zajedno proširilo se nad većim dijelom Europe nošeno vjetrom. Pao je s nebesa u obliku kišnih kapi i snježnih pahuljica, ušao u tla i vode mnogih zemalja i naroda. Na kraju, probio se i u prehrambeni lanac. Broj prijevremenih smrti uzrokovanih ovim događajem i dalje je predmet rasprava, ali procjene govore o stotinama tisuća. Mnogi su Černobilj prozvali najskupljom ekološkom katastrofom u povijesti. Na žalost, to nije istina. Nešto se drugo događalo posvuda, diljem planeta, jedva primjetno, iz dana u dan tijekom većeg dijela prošlog stoljeća. I to je posljedica lošeg planiranja i ljudske pogreške. Nije riječ o jednome nesretnom slučaju, nego o pogubnom nedostatku brige i razumijevanja koji utječe na sve što radimo. Nije to počelo jednom eksplozijom. Počelo je tiho, prije nego što je itko shvatio, kao posljedica uzroka koji su raznovrsni, globalni i kompleksni. Šteta se ne može otkriti ni jednim instrumentom. Bilo je potrebno provesti stotine znanstvenih istraživanja diljem svijeta kako bi se potvrdilo da se to nešto uistinu zbiva. Posljedice će biti znatno ozbiljnije od zagađenja tla i voda u nekoliko nesretnih zemalja – mogle bi, na kraju, dovesti do destabilizacije i urušavanja svega na što se oslanjamo.

Upravo je ovo stvarna tragedija našeg doba: sve brže smanjivanje bioraznolikosti našeg planeta. Da bi život doista bujao na ovom planetu, nužna je golema bioraznolikost. Tek kada milijarde različitih pojedinačnih organizama na najbolji način iskoriste svaki resurs i svaku priliku na koju naiđu, kada milijuni vrsta žive životima koji su toliko međusobno povezani da održavaju jedni druge, planet može učinkovito funkcionirati. Što je veća bioraznolikost, to će sigurniji biti sav život na Zemlji, uključujući nas same. Ali, način na koji mi ljudi sada živimo na Zemlji vodi prema gubitku bioraznolikosti.

Svi smo za to krivi, ali treba reći – ne vlastitom pogreškom. Tek smo u posljednjih nekoliko desetljeća shvatili da je svaki od nas rođen u ljudskom svijetu koji je oduvijek sam po sebi bio neodrživ. No sada kada to znamo, moramo izabrati. Mogli bismo nastaviti živjeti sretnim životima, podizati svoje obitelji, baviti se poštenim poslovima našega modernog društva koje smo izgradili i istodobno svjesno zanemariti katastrofu koja tek što nas nije pogodila. Ili se možemo promijeniti. (...)

Prirodni svijet nestaje. Dokazi su svuda oko nas. Zbilo se to tijekom mojeg života. Vidio sam vlastitim očima. Dovest će do našeg uništenja.

Ova knjiga opisuje kako smo počinili tu našu najveću pogrešku i poručuje da, ako se odmah primimo posla, sve još možemo popraviti.

(...) četiri dana prije Božića 1968. godine stajao u stražnjem dijelu međunarodne kontrolne sobe BBC-ova televizijskog centra i gledao slike koje je na Zemlju slala misija Apollo 8. Svi smo znali da će ta misija biti posebna. Prvi će put posada napustiti Zemljinu orbitu, otputovati sve do Mjeseca, orbitirati oko njega te snimiti fotografije njegove tamne strane koju čovječanstvo do tada nije vidjelo, a potom se vratiti na Zemlju. Taj je pothvat planiran kao proba za pokušaj slijetanja na Mjesec koje se, prema odluci predsjednika Kennedyja, trebalo zbiti prije kraja desetljeća.

Premda je u središtu misije svakako bio Mjesec, upravo su fotografije Zemlje neočekivano privukle i našu i pozornost posade. Frank Borman, Jim Lovell i Bill Anders bili su prvi ljudi koji su se dovoljno udaljili od Zemlje da bi mogli vidjeti cijeli planet golim okom. Dojam je bio snažan. Tri i pol sata nakon početka leta Jim Lovell je s NASA-om podijelio svoje misli. »Pa, sada kroz središnji prozor vidim cijelu Zemlju.« Bili su zaprepašteni. »Predivno«, bila je riječ koju su sva trojica neprekidno ponavljala. Anders je uzeo fotoaparat te postao prvi čovjek koji je snimio fotografiju cijele Zemlje. Snimka je spektakularna – Zemlja, okrenuta naglavačke, ispunjava gotovo cijelu fotografiju, a Južnu Ameriku obasjava prosinačko ljetno sunce. Ali ova je fotografija, kao i sve ostale koje su snimljene tijekom misije, ostala nerazvijena u fotoaparatu sve do slijetanja. Ono što smo čekali u televizijskim studijima diljem svijeta bila je elektronička slika...

Prijenos je gledalo više ljudi širom svijeta nego što ih je ikada prije gledalo neki televizijski program. Dočekala nas je, začudo, dobra slika unutrašnjosti kapsule. Nakon pristojnog čavrljanja, Frank Borman je objasnio da Anders, koji je snimao videokamerom, čeka da se letjelica okrene u položaj s kojeg bi leću mogao uperiti kroz prozor prema Zemlji.

»Sada se pojavljuje prizor koji vam zaista želimo pokazati«, rekao nam je. Ali, u tom je trenutku slika nestala. Kontrola misije u Houstonu frenetično je pokušavala upozoriti posadu da slika nestaje. Svi smo čekali bespomoćni. Nakon nekoliko minuta prtljanja u programu uživo rečeno nam je da postoji problem s telefoto lećom. Anders se prebacio na širokokutnu leću, ali slike i dalje nije bilo. »Da vam možda nije ostao pokrov na objektivu?« pitali su iz Houstona. »Ne«, odgovorio je kratko Borman. »To smo provjerili.« Zatim su se na svim našim monitorima iznenada pojavile slike. U kadru se vidio disk, ali zbog širokokutne leće činio se vrlo malenim.

No veći je problem bila ekspozicija. Zemlja je jednostavno bila previše svijetla, preplavljena svjetlošću Sunca. »Na monitoru vidimo jako svijetlu mrlju«, javio je Houston. »Teško je reći što točno gledamo.«

»To je Zemlja«, rekao je Borman gotovo se ispričavajući.

Kako nisu mogli učiniti ništa da poprave sliku, posada nas je provela unutrašnjošću letjelice. Gledali smo kako astronauti ručaju u bestežinskom stanju. Jim Lovell majci je poželio sretan rođendan. I time je prijenos završio. »Nadam se da ćemo uspjeti popraviti drugu leću«, rekao je Borman. Morali smo čekati cijeli dan do idućeg prijenosa kako bismo svjedočili novom pokušaju. Dana 23. prosinca procijenjeno je da je broj gledatelja širom svijeta narastao na milijardu – što je bila najbrojnija publika u povijesti. Borman je javljanje započeo ponosnom objavom: »Zdravo, Houston, ovdje Apollo 8. Sada je naša televizijska kamera usmjerena prema Zemlji.« ...

Nismo se usudili treptati

»Imamo izvrstan pogled na jedan kutak«, rekao je Houston, ali tada se Zemlja brzo zaljuljala i nestala. Ako ništa drugo, barem je telefoto leća radila, ali slijedile su mučne minute ispunjene uputama »malo ulijevo, malo udesno« dok je posada, radeći naslijepo, nastojala usmjeriti leću prema Zemlji u letjelici koja je blago krivudala na udaljenosti od 289.681,92 kilometra.

Ipak, bez obzira na to što je Zemlja klizila i skakutala po televizijskom ekranu, činjenica je da je četvrtina čovječanstva gledala – sebe. Nismo se usudili ni treptati. To je bila Zemlja na kojoj se nalazilo cjelokupno čovječanstvo – osim one trojice muškaraca u letjelici koja su snimala.

Tom jednom slikom za Božić 1968. godine televizija je omogućila čovječanstvu da shvati nešto što nitko prije nije bio u stanju predočiti na tako jasan način, možda najvažniju istinu našeg vremena – naš je planet malen, izoliran i ranjiv. To je jedino mjesto koje imamo, jedino mjesto na kojem, koliko danas znamo, postoji život. Neopisivo je dragocjen. Slike iz Apolla 8 preobrazile su način razmišljanja svjetskog stanovništva. Sam je Anders rekao: »Prošli smo sav taj put kako bismo istraživali Mjesec, a najvažnije što smo otkrili jest Zemlja.« Svi smo istodobno shvatili da naš dom nije neograničen – postoji granica našeg postojanja.

Dijelovi iz ostavštine velikog prirodoslovca

Sutra: Naš nasrtaj na planet mijenja temelje živog svijeta