Život nakon Oluje: Banija 
20 godina poslije

Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku – govorio je prije 20 godina, 20. ožujka 1995. u Glini Aleksandar Vučić, sada premijer Srbije. No pljesak zabrinutih Srba mladom Vučiću, u to vrijeme desnoj ruci Vojislava Šešelja, tada je bio mlak.

Sudbina je htjela da se 21. banijski korpus Vojske srpske Krajine, na čelu s Čedomirom Bulatom, preda hrvatskom generalu Petru Stipetiću baš pokraj Gline, u selu Gornji Viduševac. Tamo gdje je Bulat potpisao predaju sada je stari tenk, podsjetnik na kapitulaciju „Krajine“. A hrvatska će predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović 8. kolovoza, kao pokroviteljica obilježavanja 20. godišnjice pobjede HV-a, posjetiti baš Glinu.

– U povijesti ratovanja samo su se dva korpusa predala – njemački kod Staljingrada i srpski na Banovini – ponosno priča gradonačelnik Gline Milan Bakšić.

Od „Krajine“, 20 godina poslije, nije ostalo ništa. Srpska politika, među ostalima zahvaljujući i Vučiću, napravila je veliku štetu hrvatskim Srbima. Primjerice, od 12 tisuća glinskih Srba, izbjeglo ih je 10 tisuća. Njive su im neobrađene, kuće urušene, a za njihovu djecu i unučad Glina i Banija su, kako i sami banijski Srbi kažu – geografski pojmovi. Odlazak Srba 1995. znatno je pridonio depopulaciji Banije koja je više nego zastrašujuća. Neka naselja su potpuno prazna, što je negativno utjecalo i na ekonomiju.

Prošlo je previše vremena

Općine Glina i Dvor na Uni imaju, primjerice, 1047 kilometara četvornih površine, što je oko dva posto ukupnog teritorija Hrvatske, a nemaju ni 15 tisuća stanovnika. Samo je na području Gline prije 70 godina živjelo 39 tisuća stanovnika, a prije Domovinskog rata 24 tisuće. Grad Glina sada ima 4800 stanovnika i, kako kaže gradonačelnik – dva naroda i tri kulture (kulturu domicilnih Hrvata, kulturu bosanskih Hrvata i kulturu domicilnih Srba).

– Povratak Srba je manje-više stao. Prošlo je previše vremena. Ponekad se šalimo da će ulaskom u EU svi Srbi živjeti u jednoj državi.

Unatoč svemu, HSLS-ov gradonačelnik Milan Bakšić je optimističan. On tvrdi da se gospodarstvo Gline polako budi, a veseli se i što će njegov grad biti referentni centar za istraživanje Vojne krajine, što će omogućiti Ministarstvo kulture. Topusko je bila također općina koja je prije Domovinskog rata imala srpsku većinu. Slobodan Miščević, zamjenik načelnika, za vrijeme rata studirao je elektrotehniku u Zagrebu i jedini je Slobodan koji je tih godina diplomirao na Sveučilištu u Zagrebu. Nije, kaže, upućen u događanja tijekom rata, ali zna da je na području Topuskog za vrijeme rata bilo puno Srba iz Petrinje, Zagreba i Karlovca. Uglavnom su, nakon Oluje, otišli u okolicu Beograda, a u manjem broju u Banjaluku i u Prijedor.

– Prije rata je – kaže Miščević – pola sela u općini bilo srpskih, a pola hrvatskih. U samom Topuskom Srba je bilo 65 posto, a Hrvata 35 posto. Sad je obrnuto. U Crnom Potoku, gdje su živjeli Srbi, sada žive Bošnjaci. Srbi su prodali kuće Bošnjacima iz Cazinske krajine koji su dobili hrvatsko državljanstvo. Uglavnom, 70 posto Srba s područja općine Topusko je izbjeglo.

Ovih dana, međutim, mogu se vidjeti beogradske registracije u Topuskom. Srbi dolaze iz Srbije na razne slave koje su uglavnom tijekom ljeta. Zadnja Slava je u Perni, 27. kolovoza.

Nitko ne govori iskreno

– To je povod da se nađu na jednome mjestu. Kad stariji pomru, ne mislim da će itko dolaziti. Ima sela u kojima više nema nikoga. Mladih je jako malo, možda 50-ak – ističe Miščević.

A kaju li se Srbi zbog politike koju su slijedili 90-ih, Miščević nema odgovara: – Ne znam. Nitko o tome ne govori iskreno. Možda netko govori jedno, misli drugo. To obično bude tako, ovisno o situaciji gdje je i s kim je.

Kad je, međutim, u pitanju srpska visoka politika koja se vodi u Zagrebu, Miščević ne vjeruje u veliku pomoć za Srbe od takve politike.

– Pupovca nisam vidio iako sam u Topuskom 15 godina. Valjda mu je predaleko doći iz Zagreba. Imamo problema, ali nisam primijetio da se angažirao. Da je Pupovcu stalo, on bi u Saboru progurao bar to da se sela spoje vodovodom. Nemao baš neku veliku pomoć od države – izričit je Miščević.

Zabrinjava ga kako riješiti velike probleme općine: česta izlijevanja rijeke Gline, pad prihoda općine, a posebno nedostatak posla. Stopa nezaposlenosti u Topuskom je 36 posto, a u ostalim mjestima na Banovini još i veća. U Vrginmostu stopa nezaposlenosti je 72 posto, u Dvoru na Uni 65 posto itd. Pravnica Jelena Roknić također je zamjenica načelnika Topuskoga, ali je izabrana s liste nacionalnih manjina. Rođena je u Tuzli, tamo je živjela 30 godina, potom se preselila u Novi Sad i Niš, a od 1999. živi u Hrvatskoj kamo ju je dovela ljubav. Udala se za Marka Roknića. Najprije su živjeli u Zagrebu, a sada žive u Perni, selu nedaleko od Topuskog. U Hrvatkoj se kroz razne udruge bavila manjinskim pitanjima. U stvari, pomaže ljudima u nevolji, kako kaže. Ona drukčije gleda na srpsku problematiku u Hrvatskoj, manje kroz političku, a više kroz socijalnu prizmu. O organiziranom povratku Srba u Hrvatsku, kaže Jelena Roknić, više nema govora. Ako se netko sada vrati, to je pojedinačni slučaj.

– Kad se manji broj Srba vratio, bila su ukinuta stanarska prava, a većina njih bila je prijavljena u gradovima gdje su radili. Kad je došlo do obnove, nisu imali pravo na obnovu u mjestima odakle potječu jer u njima nisu imali prijave prebivališta. Tako su izgubili i jedno i drugo – obrazlaže Jelena Roknić te dodaje da je problem cijeloga hrvatskog društva, pogotovo srpske populacije u Hrvatskoj, starost te raspršenost po selima i zaselcima.

No, uz generalno političke, Jelena Roknić navodi i socijalne razloge zbog kojih se banijski Srbi ne vraćaju u Hrvatsku.

– Ljudi s ovog područja su se u Srbiji prilično loše snašli. I loše žive. Velikoj većini je financijski problem doći ovdje. Rade neke sporedne, pomoćne poslove jer su iz ruralnih krajeva, u građevini, uređuju zelenilo i slično. Srbija im nije dala ništa, nije im pomogla. Mnogi su još uvijek podstanari, a stanarine nisu jeftine – priča Jelena.

Na pitanje zašto se onda ne vrate u Hrvatsku, odgovara:

– Teško je donijeti takvu odluku. Ne možete dijete koje je tamo provelo 10-15 godina trgnuti iz njegove gradske sredine i uklopiti u život na selu. Iz priča znam da se na ovom području uvijek teško i siromašno živjelo. Ovdje su žene jako puno radile, na ženi je bila i kuća i njiva, i djeca i svekar i svekrva. Muškarci su bili najamni radnici, radili su u šumi, bavili se poljoprivredom i bili u kavani. Težak je to mentalitet. Kad su se žene u izbjeglištvu dočepale grada, tko će ih vratiti na selo – obrazlaže Jelena Roknić, dodajući da se teško iz bilo čega „izvjesnog vratiti na nešto neizvjesno“.

Na pitanje što je Srbima sve to trebalo 90-ih, gospođa Roknić odgovara:

– Sa mnom malo razgovaraju o tome jer ja nisam odavde. Znaju da ne znam većinu stvari koje su se događele. Nikome od njih nije lako što je otišao, ali što su mogli? Krajišnike su po Srbiji lovili kao miševe. Osobno, nisam se slagala s Miloševićevom politikom, ali što možete poduzeti kao pojedinac? To je za Srbe bila pogubna politika – zaključila je.

>> 20 godina Oluje – nikad objavljeni dokumenti koji otkrivaju stvarnu ulogu SAD-a u operaciji