Da za književnost ima mjesta i na društvenim mrežama i da Hrvati vole čitati, dokazala je 27-godišnja spisateljica Katarina Marjanović, novo ime hrvatske književne scene. Prije pet mjeseci ova mlada autorica, po struci profesorica hrvatskog jezika i književnosti, samostalno je izdala prvijenac „Na putu prema sebi“.
One emocije koje svi iskuse
Knjiga je skup istinitih priča iz njezina života napisanih na iskren, topao, emotivan i duhovit način, a kritika kaže: “Autorica priče provlači kroz motive grada Zagreba i simpatičnog slavonskog mjesta u kojemu je odrasla, ljudi koje je susretala i voljela, studentskih dana i medijskog svijeta čiji je dio”.
– Ja zapravo pišem jako dugo i uvijek sam bila orijentirana na one tipove članaka u kojima mogu iznositi vlastita stajališta. Mislim da je publika dobila upravo ono što je cijelo vrijeme očekivala, tako da je knjiga bila logičan nastavak, nešto što je zaokružilo sve ono što sam dosad radila. Ideja je bila opisati što više situacija koje sam prošla, emocija koje sam u tim trenucima osjećala, uspona i padova, tuga i radosti, a svi to u nekom razdoblju života iskusimo – kaže Katarina.
Mlada Slavonka iz Davora koja već devetu godinu živi na zagrebačkoj adresi ušla je u svijet književnosti na zanimljiv način. Već na početku studija na Filozofskom fakultetu suočila se s realnošću, na hrpu mailova koje je uputila redakcijama da će za početak pisati i besplatno nikada nije dobila odgovor. Zbog toga je svoj javni prostor odlučila stvoriti sama te je studentskim džeparcem kupila domenu za blog na kojemu je počela dijeliti svoje životne priče. Taj potez pokazao se dobrim, jer je u međuvremenu na svom Instagramu stvorila oazu za ljubitelje riječi s kojima dijeli svoje misli, a danas je prati gotovo 13 tisuća ljudi.
– U ove tri-četiri godine koliko sam na Instagramu ja gotovo svakodnevno objavljujem svoje priče. Mislim da na toj platformi nedostaje takvih sadržaja, a kada nešto radiš predano i iskreno, onda nije toliko teško istaknuti tu malo drugačiju priču. Vjerujem da ljudi prate moj blog zato što vole čitati, prepoznati u tome sebe, prisjetiti se lijepih ili manje lijepih dana, ali i nasmijati se.
Vrlo brzo dobila je priliku i počela surađivati kao kolumnistica s velikim hrvatskim portalima te osmišljavati reklamne kampanje za domaće i strane brendove. Kaže da je oduvijek znala da će objaviti knjigu, a to što se na kraju ona i dogodila s neobjašnjivom lakoćom i bez straha, shvatila je kao znak da je to sve ovo vrijeme čekala. Kako sama kaže, ne prolazimo svi kroz iste situacije i, na kraju, nemamo iste snove, ali negdje ispod kože svi osjećamo isto.
Nemoguće je izbjeći loše trenutke
– Poruka moje knjige prvenstveno je ta da je život proces i da je nemoguće izbjeći neke loše trenutke. Slika koja se danas nudi u javnosti većinom je iskrivljena, ljudi misle da dobar život nužno podrazumijeva samo sretne trenutke, bez ikakvih prepreka, ali stvarnost je drukčija. Mnogim radostima prethodile su tuge, a život ne mora i često ne može biti ništa drugo nego red smijeha i red suza, red dobroga i red manje dobroga.
Autorica u svojoj knjizi i na blogu nastoji obuhvatiti što veći spektar tema i misli za koje vjeruje da nam se svima motaju glavom, onih na koje tražimo odgovore, a ponekad nam nedostaju one prave riječi da ih izrazimo. A upravo u tim trenucima njezini tekstovi govore umjesto ljudi koji ih čitaju. Govore o emocijama, životu, snovima, o onome što se bojimo izgovoriti, o onome što nemamo koga pitati, o ljudima koje se trudimo zaboraviti i o onima kojih se uvijek želimo sjećati...
– Svatko tko želi pisati u prvome licu mora prvo raščistiti stvari sam sa sobom. Meni nije teško dijeliti i manje lijepe trenutke, jer znam da ne postoji osoba koja nije barem jednom bila odbijena, ismijavana i povrijeđena. Hrabrost mi daje upravo to što ljudima nedostaju tople, zdrave ljudske priče koje svi osjećamo i koje su nam svima potrebne. Kad vidiš koliko je to ljudima potrebno, shvatiš da si na dobrom putu.