Život s krvavim stigmama

Kristova smrt na križu posebno je potresna, a njegove rane, nastale pri raspinjanju, svete su kršćanskim vjernicima. No povezane su s jednim specifičnim fenomenom, a to su stigme, tj. istovjetne rane Kristovima koje na rukama, nogama i na boku izbijaju na tijelu nekih vjernika i svećenika, a koje u knjizi „Dokazi nadnaravnoga – Istraga o čudima i fenomenima“ objavljuje Verbum iz Splita, čije dijelove prenosimo.

Najpoznatiji je suvremeni karizmatik Padre Pio, koji je rođen 1887. u obitelji zemljoradnika u selu Pietrelcini. Kao petogodišnji dječak donio je odluku da će život potpuno posvetiti Bogu. Ispunio je obećanje i 1903. ušao je u Red manje braće kapucina. Primio je stigme u dobi od 32 godine. U pismu svojemu provincijalu ocu Benedettu Nardelliju ovako je opisao taj događaj: “Prošle noći dogodilo se nešto što nisam u stanju objasniti ni razumjeti. Po sredini mojih dlanova pojavili su se crveni krugovi veličine novčića. Pritom sam osjetio oštru bol u središtu tih krugova. Bol je bila jača na lijevomu dlanu, tako jaka da je i sada osjećam. Osjećam bol i na tabanima.” Godine 1915. u pismu prijatelju o. Agostinu iz San Marca Padre Pio je napisao da je stigme dobio još dok je bio u novicijatu i da je time bio toliko prestravljen da je molio Boga da mu ih otkloni. Želio je trpjeti bol iz ljubavi za Isusa, ali bez vidljivih znakova.

Mistično iskustvo

Molio je Gospodina da stigme nestanu jer su one za njega bile preveliko poniženje, smatrao se nedostojnim takvoga dara. Stigme su potom doista i nestale, premda ne zadugo. U srpnju 1918. papa Benedikt XV. uputio je apel svim kršćanima da mole za svršetak svjetskoga rata koji je opisao kao “samoubojstvo Europe”. Duboko potresen tim papinim pozivom, Padre Pio ponudio je sebe kao žrtvu Bogu na nakanu prestanka sukoba. Bilo je to 27. srpnja.

Ubrzo je uslijedilo mistično iskustvo koje je opisao u pismu ocu provincijalu: “Uvečer 5. kolovoza, dok sam ispovijedao naše dječake, imao sam viđenje: očima duha vidio sam nebesku osobu koja je u ruci držala neku vrstu oružja, slična dugačkoj željeznoj šipci sa zašiljenim vrhom iz kojega je izbijao plamen. Bilo je to nevjerojatno, čitav taj prizor i to biće koje je svom svojom snagom zarilo to koplje u moju dušu. Jecao sam od muke. Osjećao sam kao da umirem. Dječaku koji je došao na ispovijed rekao sam da me ostavi sama jer se ne osjećam dobro i nemam više snage ispovijedati. Ta je bol trajala neprestano sve do 7. kolovoza ujutro. Ne mogu vam opisati što sam sve pretrpio u tim teškim časovima. Osjećao sam kako mi je čak i nutrina potpuno rastrgana tim oružjem i da su oštrica i plamen sve uništili. Od toga sam dana smrtno ranjen. U dubini duše osjećam ranu koja je neprestano otvorena i od koje neprestano trpim.” Ovo iskustvo Padra Pija poznato je u kršćanskoj mistici. Nekoliko stoljeća ranije opisao ga je sv. Ivan od Križa: “Dušu zapaljenu Božjom ljubavlju serafin probada usijanim kopljem ostavljajući na duši ranu koja čini da ona trpi iz neizmjerne ljubavi prema Bogu.” Nije to bilo samo duhovno nego i fizičko trpljenje. Od toga iskustva na boku Padra Pija pojavila se rana.

Crkvene istrage

Crkva je vodila brojne istrage o slučaju redovnika iz San Giovanni Rotonda. U jednomu je trenutku Padru Piju čak bilo zabranjeno javno vršiti svećeničku službu te nije smio slaviti misu s narodom i ispovijedati. Crkvene su vlasti počele mijenjati svoj stav prema njemu tek od 1933. kada je Pio XI. odlučio ukinuti zabranu slavljenja svete mise s narodom Padru Piju. Papa je tada navodno rekao: “Nisam o njemu imao loše mišljenje, ali sam bio krivo informiran.”

Kronološki, prvi fenomen takva tipa u povijesti bio je sv. Franjo Asiški. On je primio stigme negdje između 15. i 29. rujna 1224., dok je boravio u molitvi na gori La Verna. U idućim je stoljećima taj događaj bio čest motiv europskoga slikarstva. Ovjekovječili su ga, među ostalima, Giotto, Jan van Eyck i Rubens. Na ovomu mjestu treba opisati taj događaj jer on je u stanovitu smislu postao paradigma za sve kasnije stigmatizacije. Pojavljivanje Kristovih rana na tijelima mistika uvijek je bilo povezano s objavama i viđenjima koje su primali. Evo kako je sv. Bonaventura opisao ono što je sv. Franjo doživio na La Verni: “Serafskim se plamenom čežnje uzdizao k Bogu i suosjećajnom se nježnošću preoblikovao u Onoga koji se iz ljubavi dao raspeti. Dok se jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa molio na obronku gore, ugledao je Serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba. Kada se munjevitim letom spustio do mjesta koje bijaše blizu čovjeka Božjega, među krilima mu se pokazao lik raspeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Kada je Franjo to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se, doduše, ljubaznu pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju Serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja i boli probadala dušu. Promatrajući neshvatljivo viđenje, bio je vrlo zadivljen. Znao je da se bol muke nikako ne podudara s besmrtnošću serafskoga duha. Po Božjoj je objavi shvatio da mu je to viđenje na motrenje pružila Božja providnost da bi kao Kristov prijatelj unaprijed spoznao kako se ima sav preoblikovati u obličje Krista raspetoga, ali ne po mučeničkoj smrti tijela, nego po ognju duha. Kada je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan žar, a u njegovo tijelo ostadoše utisnuti čudesni biljezi znakova. Odmah su se, naime, počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku raspetoga čovjeka. Vidjelo se kako su mu ruke i noge u samoj sredini probodene čavlima.

Bilo je i lažiranja

Glave su se čavala pokazivale na dlanovima ruku i na gornjemu dijelu stopala, a vršci su im se nalazili na protivnoj strani. Glave su čavala na rukama i nogama bile okrugle i crne, a šiljci bijahu dulji, svinuti i kao nabijeni. Izlazeći iz samoga tijela, stršali su izvan tijela. I desni mu je bok bio kopljem proboden i prekriven crvenom ranom iz koje je često istjecala sveta krv koja je ostavljala trag na tunici i rublju.”

Procjenjuje se da se u idućim stoljećima pojavilo nekoliko stotina stigmatika. Najpoznatiji među njima bili su sv. Klara iz Montefalca, sv. Katarina Sijenska, sv. Franciska Rimska, sv. Rita iz Cascije, sv. Margareta Ugarska, sv. Katarina Đenovska, sv. Terezija Avilska, sv. Ivan od Križa, bl. Anna Katharina Emmerick i sv. Gemma Galgani. Kod nekih su stigme bile nešto drukčije: kod većine su bile kružna oblika, ali primjerice bl. Kristina iz Stommelna nosila je stigme u obliku križa. Tek je nekolicina nosila i rane od trnove krune, poput Matilde iz Stansa ili Erzsébet Galgóczy. Dio ovih mistika nosio je nutarnje stigme, nevidljive oku, poput bl. Doroteje iz Montaua ili sv. Faustine Kowalske. Jedinstven je slučaj bl. Ozane iz Mantove na čijemu su se tijelu stigme pojavile tek nakon njezine smrti. No bilo je i slučajeva prijevare, lažnih stigmatičara. Najpoznatiji lažni stigmatik bila je Magdalena od Križa, franjevka iz Cordobe, koja je početkom XVI. stoljeća triput zaredom bila izabrana za prioricu samostana. Punih 38 godina svjesno je varala španjolske kardinale, teologe, inkvizitore i velikaše priznavši prijevaru tek pred svoju smrt.     

>> Vlč. Sudac: Radije bih bio "u koži" Ante Gotovine, nego u Mesićevoj