Do sela vodi makadamski put, zimi je blatan i pun rupa. Ironično, na njegovu je početku plakat sa zastavom Europske unije jer, kako piše, upravo ona financira obnovu lokalnih cesta.
– Mi smo u Europi? Jeste vidjelu tu cestu? – ironično će, nešto kasnije, Mijo Mikić, stanovnik zaselka Zvjerinjak u đakovačkome kraju. Rasvjete uz prilaznu cestu nema, okružuju je polja i šumarci. Dva crnodlaka psa i devet ovaca dočekuju nas u Zvjerinjaku. U srcu smo Slavonije – i u mjestu u kojem živi samo pet obitelji. Kuća je više, ali u njima se odavno ne pali svjetlo.
– Milijarde su, navodno, stigle iz Europske unije u našu zemlju, za razvoj. More je to novca, od kojega mi trebamo samo jednu suzu. Koliko ćemo dobiti, veliko je to pitanje – provodi nas 77-godišnji Mijo jedinom seoskom ulicom. Rođen je u tom kraju, u koji mu se, još prije stotinjak godina, doselio djed. I supruga mu je Ruža od djetinjstva u Zvjerinjaku. Roditelji su troje djece, a sva su se odselila.
– Sin mi s obitelji živi u Đakovu, i plaća najam. Da je bolja cesta i da im se ne kida automobil, možda bi i ostali – nastavlja on.
– Iskreno, biste li vi živjeli ovdje? – pita nas Ruža.
Jedanaest je duša u pet naseljenih kuća.
– To je zato što nitko o nama ne vodi računa... Kad krenete od Đakova, od Levanjske Varoši, preko Trnave, Svetoblažja do Dragotina, sve je to poluprazno i za plakanje – sliježe Mijo ramenima, rezignirano. Dok priča o mladosti i boljim danima, suze mu navru na oči. Emotivan je, pravda se on, brišući suze i okrećući glavu.
Ljudi danas samo lete
Signala za internet u tom selu ima, ali na putu do Zvjerinjaka, navigacija i internetske tražilice nisu nam bile od koristi. Ukuca li se u “Google” to ime, izbacit će nam trgovinu za kućne ljubimce u Zagrebu i jedan srpski film. A udaljeni su samo 15 kilometara od Đakova, gdje im je i najbliža “malo poštenija” trgovina.
– Mjesečno jednom ili dvaput izađemo iz sela, samo kada trebamo platiti režije – govore nam supružnici. Njima je još teže nego ostalima, jer nisu vozači...
– Trebala sam se ošišati, niti mogu k frizeru niti mogu k liječniku, ni u crkvu, nikamo – opisuje Ruža.
– Naš je kraj izostavljen. Struja nam je stigla tek 1980., a Dragotin i Svetoblažje prosvijetlili su se još 1960. godine. Djecu smo pod svijećama othranili. Šalili su se s nama, gore u selima, pa govorili: “Što će njima dolje struja, da ih pobije...” – prepričavaju nam. Telefon im je prvi put zazvonio nakon Domovinskog rata.
Nemaju sve što im treba, no država svoje uredno traži. Režije ovom umirovljeničkom paru, primjerice, premašuju i 1000 kuna, i to bez troškova grijanja, a žive od skromnih mirovina.
– Srećom, drva za ogrjev ne moramo platiti, sami ih napravimo. Da moramo i to kupiti, ne znamo kako bismo preživjeli – iskreno će.
Kolače će im za Božić pripremiti snaha, a njih će se dvoje pobrinuti za božićni ručak i ispeći prase, koje su sami i othranili. Okupi se tada u Zvjerinjaku cijela njihova obitelj. U selu su, inače, svi rodbina. Ne svađaju se, šale se naši sugovornici, ali se i ne druže kao nekada.
– Ljudi danas samo lete, nitko više nema vremena ni za koga – kaže nam Mijo. Gladni i žedni, ističu, nisu. Othrane si piliće i svinje, uzgoje povrće.
– Nama je tu dobro, samo da nam hoće asfaltirati cestu! – slažu se.
Kada ih snijeg prekrije, spas im je, šale se, što imaju dva učenika u selu pa ralica redovito probija makadamski put. Kuće su, upada u oči, sređene i novije gradnje. U jednoj takvoj živi i Darija Kovač, koja se u to selo udala.
– Suprug mi je Dragan trenutačno u Njemačkoj. Roditelji smo dvoje djece, Danijeli je 16 godina, a Dariju 13. Kći vozim u Svetoblažje na autobusnu stanicu pa putuje dalje do Đakova u srednju školu, a po sina dolazi autobus u naše selo, njegova je osnovna škola u Trnavi. Znalo se dogoditi da, zbog snijega, autobus ne dođe na vrijeme, ne može se spustiti, pa mu se onda opravda izostanak, ali to je rijetko – kaže nam ona. Sa svojih 37 godina, Darija je među mlađima u selu.
– Kada je muž otišao u Njemačku, i mi smo razmišljali o iseljavanju, ali sin nije htio napustiti Zvjerinjak. Nisam zaposlena, preživljavamo od poljoprivrede. Otkako je suprug u Njemačkoj, financijski nam je lakše, no i on će se vratiti jer je tamo nastradao – navodi. Ona je, pak, radila jedino u javnim radovima, posvetila se odgoju djece.
– Teško bi mi bilo i raditi jer tko bi mi onda odvozio i dovozio djecu iz škole? U sedam ujutro odlaze od kuće, a u 13 sati se vraćaju – nastavlja. Pokretna im pekarnica dolazi pred vrata svaki dan. Poštar im svraća dvaput ili triput tjedno, ali rijetko im stižu božićne čestitke. Čestitaju si blagdane uglavnom telefonom. Na misu, pak, idu u obližnji Dragotin. Nema ni groblja, i ono je u Dragotinu.
– Ma mi imamo sve što nam treba za život, samo ceste nema! Nije me strah što smo izolirani, okruženi šumama i poljima, navikli smo. Ni djeci nije dosadno, okupi se rodbina za praznike i vikendima, pa bude i mlađih – kaže Darija. Baka Ana najstarija je u selu, navršila je 88 godina. Teško je pokretna, ali još samu sebe može poslužiti. Živi s njom kći Marina, koja se nikada nije udavala.
– Kako je bilo, danas nam je i dobro! Bar imamo vodu i telefon –nije nezadovoljna ni Marina. Teško im je otići do crkve pa će misu ona i majka za Božić pratiti na televiziji.
Katoličko je to selo, iz kojega odlazimo u Ratkov Dol, s većinskim pravoslavnim stanovništvom. I jedne i druge pred Božić muče iste brige.
Ni na ulicu ne smijem
– Imaju li oni cestu? – pitaju nas u Zvjerinjaku dok nas ispraćaju i pokazuju put prema našem sljedećem odredištu.
– Nemamo ni mi – nasmiješili su se u Ratkovu Dolu kada smo im 15-ak minuta kasnije prenijeli upit.
Svega je desetak stanovnika i tamo, a za razliku od Zvjerinjaka, na ulazu u Ratkov Dol stoji ploča s imenom mjesta. Miroslavu Nikoliću 58 je godina, a živi sam otkako mu je prije tri mjeseca umrla majka.
– Kolegi ću na božićkovanje u Breznicu. Dok ja mama bila živa, sami smo priređivali blagdanski ručak. Mi idemo u goste katoličkim prijateljima za njihov Božić, oni dolaze k nama za naš. Družimo se. Ne razmišljam o selidbi. Sestra me zove da dođem k njoj u Beograd, ali neću, ne mogu ostaviti koke i pse... – govori nam. Hranu i osnovne potrepštine kupuje u pokretnoj trgovini. K liječniku je prije odlazio svojim fićom, a danas se ne bi usudio.
– Ma ni na ulicu ne smijem, nemam ni vozačku ni registracijsku pločicu – priznaje on i vodi nas da vidimo njegova metalnog ljubimca.
Završio je samo osnovnu školu, radio je u Slavonskom Brodu u hladnjači 80-ih godina, pa u Trnavi u PIK-u, dok se ta tvrtka nije raspala. Preživljava danas od socijalne pomoći.
Pamti on bolje dane, kada je 70-ih godina protekloga stoljeća selo bilo puno.
– Izumrli su, kuće su prazne... – pokazuje nam rukom.
Traktorom se kroz blato pokraj njegove kuće taman probija 43-godišnji Dalibor Vukojević.
– Uzgajam ovce, imam ih 80-ak. Kupci dođu k meni, uspiju nas naći – započinje on. Rođen je u Ratkovu Dolu, živi s roditeljima, nije se ni on oženio. Kada je bio školarac, u selu je bilo 15-ero djeca, a danas ih je petero. Završio je osnovnu školu, a bavi se poljoprivredom.
Od Đakova su oni udaljeni 28 kilometara, a u grad Dalibor odlazi jednom tjedno. Levanjska je Varoš, pak, šest kilometara dalje pa im je tamo najbliži liječnik.
– Posljednja smo točka Osječko-baranjske županije, na zapadu. Bez automobila ne možemo ništa – dodaje. A automobil stalno pere – jer, uprlja ga na putu do grada, opere ga, pa opet zaprlja na povratku doma.
Razmišljao je o odlasku, ali bilo mu je žao ostaviti roditelje. Usto, počeo se baviti poljoprivredom, a kad se jednom zagrize taj kolač, slikovito će, mora ga se pojesti do kraja. Posljednji su svatovi u selu bili prije šest godina, no novopečeni se bračni par u međuvremenu iselio u susjedno mjesto.
– Više je pogreba bilo nego vjenčanja, na žalost – dodaje.
Upita li ga se što mu je najljepše u rodnom kraju, smjesta odgovora:
– Priroda, čist zrak i voda, mir i tišina. I svi se poznajemo – ističe. Baš zato, i meso je njegovih ovaca, uvjerava nas, zdravije, ekološki je uzgojeno. Dobro uspijeva i voće po okolnim brdima, ali loša je ovo bila godina, mraz je sve potukao.
U selu je relativno nov društveni dom, ali nema se tko u njemu okupljati...
– Napravili su ga kad su ljudi već otišli – komentira Dalibor.
Ni jedan predsjednički kandidat, ni sada ni u povijesti, nije kročio u ova dva sela. Daleko su ona od politike. No, to mještanima i ne smeta. Ne kukaju, ni u Zvjerinjaku ni u Ratkovu Dolu, bar ništa više nego, primjerice, u Osijeku, Zagrebu ili Splitu. Samo, da je ta nesretna cesta...
Ima takvih zaseoka na pretek