Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenicima koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče uspjeli smo pronaći i nekoliko desetljeća kasnije pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici. Ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš "joker zovi'"i pišite nam na e-mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz veliko – hvala!
Preživjeti sedam dana i noći usred mećave, na ekstremnim minusima koji su zaledili rijeke, u dubokoj, snijegom i ledom okovanoj jami bez hrane i vode zvuči nemoguće, no dvije krhke djevojke dokazale su da je ipak moguće. Sestre Čuljak, srednjoškolke iz malog mjesta Bogodol nedaleko od Mostara, hladnog su siječnja 1985. godine preživjele upravo u takvim, ekstremnim uvjetima te postale sinonim za hrabrost i nevjerojatnu snagu volje. No, njihova herojska borba, koja je prije 39 godina ujedinila čitavu bivšu Jugoslaviju, nije okončana nakon što su spašene iz snijegom zatrpane jame. Nastavila se i nakon toga jer 17-godišnja Draženka i njena godinu dana starija sestra Šima morale su naučiti živjeti bez nogu koje su im zbog teških ozeblina morale biti amputirane.
Drama mostarskih srednjoškolki počela je u nedjelju 6. siječnja kada su se oko 15 sati iz svog obiteljskog doma u selu Bogodol pješice uputile preko snijegom zametene Čabulje. Krenule su u tadašnju Lišticu, danas Široki Brijeg, odakle su namjeravale autobusom otputovati majci u Mostar. Tamo su, kako bi zaradile nešto novca, trebale očistiti stubište jednog nebodera. No, tog je dana mostarski kraj pogodilo nezapamćeno, snježno nevrijeme. Iz minute u minutu mećava se pojačavala, spuštao se mrak, pa su djevojke u snježnom bespuću ubrzo izgubile orijentaciju. Pješačile su nasumce, uzaludno tražeći put i samo jedan krivi korak bio je tada dovoljan za tragediju. Bio je to korak u prazninu, u bijeli pakao. Padale su udarajući u led. Strah i očaj, zujanje u ušima, panika... Greble su noktima pokušavajući se zaustaviti, no ubrzo su počele ponovo padati, sve dublje i dublje. Zaustavile su se tek na dnu deset metara dubokog kamenog korita, koje mještani zovu Točilo. U tom su snijegom zametenom ledenom kavezu, u kanjonu presahle rječice Ladine 18-godišnja Šima i njena godinu dana mlađa sestra Draženka provele sedam neprospavanih dana i noći. Hrabrile su se međusobno, pokušavale jedna drugoj zagrijati potpuno promrzle ruke i noge, čak su smogle snage da povremeno i zapjevaju, sve samo kako bi ostale budne. Da su zaspale samo na tren, bijela bi ih smrt pobijedila.
Nitko ih nije tražio
Obuzimao ih je strah i nemir. Tresla ih je groznica, listovima svojih đačkih knjiga pokušale su obložiti tijela, ali ni to nije pomagalo. No, iako iznemogle, gladne i potpuno ukočene od studeni koja im se uvukla u kosti, Draženka i Šima ni u jednom trenutku nisu izgubile nadu. Uporno su dozivale pomoć, no uzalud. Nikoga nije bilo u blizini, nitko ih nije mogao čuti, nitko ih čak nije niti tražio jer njihov je otac mislio da su već odavno stigle u Mostar, dok je majka vjerovala da, zbog snježne mećave, nisu niti krenule na put te da su ostale s ocem, u obiteljskoj kući.
Tek 9. siječnja, mještanima zaseoka Radešice, nedaleko od Širokog Brijega, učinilo da čuju tihe ženske glasove. Bolne povike čule su čobanice, no kako je u to vrijeme bilo aktualno ukazanje u Međugorju, uplašene čobanice nikome nisu rekle da su čule neobična dozivanja. Niti slutile nisu da su to očajni vapaji za pomoć dvaju mladih djevojaka.
POVEZANI ČLANCI:
Agonija sestara Čuljak nastavila se sve do nedjelje, 13. siječnja, kada su, prolazeći tim područjem, lovci Drago, Rade i Krešo Čavar začuli slabašan ženski glas. „Ovdje smo, pomozite, upomoć“, čulo se niotkud, kao da dopire iz same utrobe zemlje. Zbunjeni lovci pogledom su tražili, ali nikoga nisu vidjeli. Kada se počeo spuštati mrak i njih je, kako bilježi naša arhiva, uhvatila nelagoda te su krenuli do prvih kuća. Ugrijali su se uz ognjište, popili pokoju rakiju i tek nakon toga otvorili dušu. Priznali su da su čuli ženski glas, a nakon što su njihovu priču potvrdile i čobanice, krenuli su prema mjestu odakle se čulo zapomaganje. Kada su stigli do snijegom zametene spilje, dočekao ih je stravičan prizor - dva promrzla, posve crna i gotovo beživotna ženska tijela. Potpuno iznemogla Šima sjedila je na dnu duboke jame dozivajući pomoć, a njena sestra Draženka ležala je na snijegu, u gotovo besvjesnom stanju. Odmah su spustili konopce uz pomoć kojih su izvukli nesretne sestre koje su odmah prebačene u Dom zdravlja u Širokom Brijegu, odakle su ubrzo otpremljene u bolnicu u Mostaru.
Sestrama su amputirane obje noge
Zdravstveno stanje mladih djevojaka bilo je krajnje ozbiljno. Izuzetno teške ozebline na potkoljenicama, posljedica sedmodnevnog smrzavanja, zahtijevale su dugotrajno liječenje, zbog čega su 15. siječnja avionom prevezene na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu. Prsti na nogama bili su im potpuno crni, a na dijelovima potkoljenica koje su pokrivale čizmice imale su otekline i velika oštećenja tkiva. Liječnici su najprije pokušali s manjim kirurškim rezovima, koji su trebali pomoći da se otekline nogu deblokiraju i povuku, no ti pokušaji nisu dali rezultata. Jedina preostala opcija bila je radikalan zahvat. Kako bi im spasili živote, u ponoć, između subote i nedjelje, 19. na 20. siječnja, liječnici su i Šimi i Draženki amputirali obje potkoljenice.
„Od trenutka dolaska nije, nažalost, bilo dvojbe hoće li se izvršiti amputacija ili ne već koliko će ona biti radikalna – samo prsti, stopalo ili cijele potkoljenice. Svi do jednog bili smo pogođeni. Kao ljudima, najteže nam je bilo kada smo ušli u operacijsku salu, jer smo se za djevojke i emotivno vezali. Njihova hrabrost i pribranost doista imponiraju“, rekao je, nakon operacije za Večernji list tadašnji načelnik VMA, prof. dr. Vladimir Vojvodić, pamti naša arhiva. Od dana kada su pronađene i spašene, sestre Čuljak na liječenju su provele puna 64 dana.
Nakon što su pobijedile bijelu smrt, pred hrabrim je djevojkama bila nova bitka – naučiti živjeti s amputiranim potkoljenicama, ustati i ponovo prohodati, iako više nikada nisu mogle doslovno stati na svoje noge.
Iako je njihova mladenačka bezbrižnost bila prekinuta, a nesreća koju su doživjele i preživjele, ostavila je na njihovim tijelima trajne posljedice, nesalomljivi duh sestara Čuljak ostao je vedar. Nakon samo četiri mjeseca Šima i Draženka ponovo su na licima imale onaj isti, mladenački osmijeh. Unatoč svemu što ih je snašlo ponovo su, baš kao i prije tragedije, bile vedre i vesele djevojke, obuzete istim strepnjama i nadama te planovima za budućnost, napisali su tada Večernjakovi novinari koji su, četiri mjeseca nakon tragedije, razgovarali s djevojkama koje su pomakle granice mogućeg.
Šima im je tada skromno priznala kako je već pokušala hodati s protezama, no, kao i svaki početak i taj je bio težak te u prvim koracima nije bila previše spretna. Draženka je pak, zbog teško oštećenih koljena, na te prve korake još morala pričekati. Vjetar u leđa bila su im tada mnogobrojna pisma potpore i želje za brz oporavak, a uplate pomoći stizale su im iz svih krajeva bivše države. Sestre zvane hrabrost i iz te su, teške životne bitke, izašle kao pobjednice – ponovo su ustale, prohodale i nastavile živjeti punim plućima.
Ljubavne priče nakon drame
Tijekom liječenja u bolnici u Beogradu i Šima i Draženka upoznale su svoje najveće ljubavi, o čemu smo pisali u članku objavljenom u svibnju 2008. godine, 23 godine nakon dramatičnog događaja koji je sestrama Čuljak zauvijek promijenio živote. Kada je, posjetivši svoju majku, na bolničkom odjelu ugledao prelijepu Mostarku, između jednog mladića i Šime rodila se ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se i odselili u Kanadu.
Ljubav svog života u bolnici je upoznala i Draženka. Vraćajući se s posla, mladić iz Beograda, Gojko, doživio je tešku prometnu nesreću, nakon koje su i njemu bile amputirane obje noge. Dok se oporavljala od vlastite nesreće, Draženka ga je bodrila i pokušavala razveseliti. Ulijevala mu je snagu i nadu te se, u čitavom tom košmaru, rodila ljubav, a iz te ljubavi i njihov sin, Danijel. No, Draženku i Gojka sudbina je razdvojila. Ona se ratne 1993. godine odlučila odseliti sestri Šimi, u Kanadu. Tamo je, uz rad, završila fakultet informatike te se zaposlila u uglednoj tvrtki i istodobno predavala u školi. No, kako je Danijel rastao, njegova pitanja vezana za oca bila su sve češća i upornija, zbog čega se Draženka nakon 13 godina sa svojim sinom vratila u rodni kraj. Danijel je tada konačno upoznao svog oca, a taj ponovni susret bio je dovoljan da ljubav između Draženke i Gojka nastavi tamo gdje je stala ratne 1993. O sestrama Čuljak pisali smo i 2018., Draženka je tada imala okruglih 50, a Šima godinu više.
„Život je ono što sam napraviš, ne ono što ti se dogodi. Neizmjerno sam zahvalna što su lovci bili tu, čuli nas, spasili i što smo dobile priliku živjeti ovaj život i što se on nije prekinuo s tih 16 godina“, rekla je tada Draženka, koja je živjela život, aktivno se bavila sportom, redovito odlazila u teretanu, i to na treninge crossfita, rekreativno se bavila nordijskim skijanjem, profesionalno trenirala veslanje te je 2013. na SP-u u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade. Obje sestre voljele su i ronjenje, ples, a Šima je zaljubljenica u vožnju motociklom. O njihovoj životnoj priči i životu s protezama prilog je snimila i kanadska televizija.
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče uspjeli smo pronaći i nekoliko desetljeća kasnije pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici. Ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš "joker zovi'"i pišite nam na e-mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz veliko – hvala!
Nesalomljiv duh ??? Valjda bi trebalo pisati Neslomljiv duh.