Za razliku od Hrvatske, Njemačka voli suditi bivšim šefovima komunističkih tajnih službi. Sutra u münchensku sudnicu ući će bivši šef jugoslavenske i hrvatske Udbe baš kao što je prije dvadesetak godina Markus Wolf, bivši šef jednako tako zloglasne tajne službe komunističkog DDR-a, morao odgovarati pred sudom u Düsseldorfu. Dok je proces “komunističkom Jamesu Bondu” početkom 90-ih godina prošlog stoljeće bio medijska atrakcija u Njemačkoj, suđenje Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću u Hrvatskoj se prati gotovo rutinski.
Trebalo bi biti baš suprotno jer je riječ o vrlo važnom pravosudnom, ali i političkom događaju. Nisu ovdje na sudu samo dva čovjeka i njihove dvije ljudske sudbine, iako je i to smo po sebi dosta zanimljivo, nego će se kroz njih progovoriti o Komunističkoj partiji i svemoćnoj policijskoj mašineriji koja je stajala iza tog mračnog sustava. Suđenje ovako krupnim ribama prilika je da se društvo suoči s režimom koji su oni predstavljali te da ga napokon stavi na mjesto koje objektivno zaslužuje.
Tajna je služba uime Partije i režima ubijala svoje građane u inozemstvu. Nije bila riječ o incidentu nego o sustavnoj politici koja je dala nalog da se ubije 69 hrvatskih disidenata. Ima puno razloga zašto se hrvatske elite ne žele suočiti s optužbama protiv Perkovića i Mustača. Jedan je svakako emotivni. Trenutačno je u Hrvatskoj na vlasti takozvana zlatna komunistička mladež koja je svoju bolju startnu poziciju izgradila još u komunističkom sustavu. Njihovi roditelji obavljali su istaknute dužnosti u komunističkoj Jugoslaviji, imali su snažan društveni utjecaj i mogli su svojoj djeci osigurati vrhunsko obrazovanje i dobre društvene veze koje su, kako vidimo, sada dovele na vodeće političke i gospodarske funkcije.
Nisu oni na te pozicije došli samo zahvaljujući “plavoj krvi”, ali je sigurno da ne bi postali ono što jesu da im “japice” nisu bili na vodećim pozicijama. Prije nešto više od godinu dana pisao sam o našim političkim elitama i došao sam do nevjerojatnih “otkrića”. Očevi premijera, predsjednika države, predsjednika Vrhovnog suda i tadašnjeg državnog odvjetnika bili su dosta visokorangirani u komunističkoj nomenklaturi. Ovo ne pišem kako bih optužio djecu za možebitne grijehe njihovih roditelja, nego samo želim još jednom podsjetiti kako je hrvatsko društvo okamenjeno i kako je socijalna prohodnost vrlo slaba. Drugi razlog zašto se oklijevalo s izručenjem i suđenjem Perkoviću i Mustaču puno je manje emotivan. Problem je u tome što su ljudi iz bivšeg sustava previše etablirani u sadašnji politički, gospodarski, pa i društveni život. Gotovo je nemoguće odijeliti žito od kukolja.
Nakon što ih Franjo Tuđman zbog rata nije dirao, udbaši su se vrlo dobro uklopili u novo društvo. Zadržali su utjecajne veze, uspjeli su progurati svoje ljudi u politici, gospodarstvu i drugim bitnim društvenim sferama. Ne samo da ih je bilo nemoguće lustrirati nego su oni zapravo preuzeli glavne poluge vlasti. Toliko su bili jaki da su oni određivali koga će pustiti u visoko društvo u kojemu se dijeli politička i gospodarska moć.
Kao što je početak suđenje Perkoviću velikim djelom i simboličan obračun s totalitarnim i udbaškim mentalitetom u današnjoj Hrvatskoj, tako bi i smjena njegova sina Saše Perkovića značila prestanak stvarne veze s bivšim sustavom tajnih službi. Ne može se suditi Perkoviću u Münchenu, a da u Hrvatskoj i na Pantovčaku sve ostane isto.
pripadnici zlatne komunističke mladeži: ivo josipović, vesna pusić, zoran milanović, saša perković, jurjević mali baja, goran štrok, mali špiljak, slavko linić, danko končar itd......